O bugarskom jeziku u svjetlosti balkanistike
Petar Skok
Коментари:
88:
Sasvim je neispravno postavljati teritorijalnu bazu ovoga jezika na teritoriju između Soluna i Carigrada, kako je Jagić činio [28], sve ako je i prirodno uzeti da su sveta Braća kao Solunjani mogli da nauče njima najpristupačniji slovenski jezik na ovom prostoru. Niko još nije mogao utvrditi da se crkveni književni jezik Ćirila i Metodija poklapa posvemu s jezikom koji se govorio na teritoriji Solun — Carigrad.
Na osnovu izučavanja madžarskih, rumunskih, albanskih i novogrčkih slovenskih tuđica mi nesumnjivo saznajemo da i ove stare tuđice, koje su ušle u pomenute jezike u doba kad su Sloveni konstituisali države na velikim teritorijama Balkana i Panonije, dijele sve važnije fonetske oznake književnoga crkvenoga jezika svete Braće.
Za stare rumunske slavizme uzimam da su pozajmljeni ne od đačkih Slovena, nego od balkanskih [24]. Stoga one ne karakterišu dovoljno geografsku areu staroga cikvenoga književnoga jezika. Ali Madžarski slavizmi imperativno dokazuju da je teritorija crkvenoga književnoga jezika bila ne samo čitav Balkan, ukoliko je bio i jest slovenski, već i čitava panonska nizija. Dakle, ako već treba povući kakvu prugu od Soluna, onda se ne smije povući u pravcu na Carigrad, nego, da ostanemo u žargonu Ml. i ostalih, bar do — Pešte.
89:
Ova je identičnost, koja posvemu odgovara na galoromanskoj teritoriji identičnosti značenja lingua francisca = romanice, kasnijega datuma. Najstarije potvrde potiču iz početka t. zv. srednjebugarskoga vremena, iz 10 vijeka, i to baš u stranim grčkim vrelima.
Sudeći prema pisanim tekstovima, ova identičnost pojavila se najprije kod Grka. Život sv. Klimenta, napisan u grčkom jeziku u 10 vijeku (isp. ed. Miklošič, 1847, c. II), upotrebljava u istom značenju τὰ σθλοβενικὰ γράμματα, ali ἡ βουλγαρική za jezik, i zove narod τὸ τῶν σθλοβενῶν γένος εἶτ’ οὖν Βουλγάρων, iz čega se jasno vidi da su Grcima ovoga vremena izrazi slovenski = bugarski posve identični.
Naziv „altbulgarisch“ za crkveni književni jezik, prema tome, sasvim ///je proizvoljan i u pogledu teritorijalnom i u pogledu historičkom///.
Identitet bugarski = slovenski ima takođe svoju teritoriju. ///Ta teritorija nigdje ne prekoračuje vizantiskih međa./// Već zbog ovoga razloga ne može nikako da važi ovo nazivanje jezika koji se govorio na teritoriji Solun — Pešta.
4. Kasniji razvitak ovoga crkvenoga književnoga govora na sjeveru od Dunava u rumunskim kneževinama, od 12 vijeka pa sve do 16 vijeka, kada se javljaju prvi spomenici rumunskoga jezika, jasno dokazuje da je ovaj crkveni književni jezik imao na istoku isti razvitak kao i latinski književni jezik na zapadu. To je jezik crkve i društveno-političkog uređenja ne samo slovenskih država na Balkanu nego i neslovenskih rumunskih država sjeverno od Dunava.
93:
Kako naziv Bъlgarinъ nije prvobitno naziv za Slovena, nego je u historisko doba, dakle u vrijeme kad se o tome možemo obavijestiti na osnovu dokumenata, naziv Bugarin postao sinonim za Sloven, treba, prije svega, tačno utvrditi kada i gdje se stvara taj sinonim. To treba utvrditi tim prije što naziva Bugarin ne poznaju ni Rumuni ni Arnauti, ma da su prvi već u doba samostalnih bugarskih država živjeli u simbiozi sa onim Slovenima s kojima su vladali Bugari i s njima pravili balkansku historiju u sukobu sa Vizantijom. Ako se uzme kao pouzdano da su Arnauti živjeli u simbiozi sa Rumunima, onda valja otsutstvu naziva Bugarin za Slovena u ova dva jezika dati još veću važnost. Oba ova naroda znaju samo za latinski naziv Sclavus > rum. Scļaŭ, am. Šk’a. [25]
26. To se vidi odatle što vizantiski pisci kad pišu o prvim kretanjima tursko-tatarskih Bugara na Haemus tačno razlikuju balkanske Slovene od Bugara. Isp. na. pr. Theophanesa koji tačno razlikuje Βούλγαροι od τῶν παρακειμένων Σκλαβίνων (ili Σκλαβηνῶν). I u legendi o sv. Dimitriju tačno se razlikuju balkanski Sloveni od Bugara; isto tako i u 8 vijeku za vizantiskih bojeva protiv bugarskih kanova Tervela i Teleca (762/5). Justinijan II tačno razlikuje τοῦς Βουλγάρους od prve maćedonsko-slovenske države koju zove τὰς Σκλαβινίας. Od vremena kad turkotatarski Bugari zagospodovaše i pomenutom prvom slovenskom državom na Balkanu za kana Presijama (g. 838), lako je razumjeti što Vizantija ima u vidu samo Bugare koji su znali organizirati jake napade na Vizantiju ne samo do tada, nego i poslije toga važnog događaja i što pod tim imenom razumijevaju i Slovene koji su u njihovoj vlasti. Isp. Niederle, Slovanské starožitnosti II 2, str. 407, 411.
94:
Naziv Bulgaros i kod Grka kao i kod samih Bugara dobija kasnije značenje Slovena [28]. U ovom posljednjem slučaju pokazuje i novogrčku pojavu prelaza λ pred labijalom u ρ: Βούργαρος. Od Grka preuzimaju i Cincari grkomani svoj naziv Vurgur, kojim zamijeniše svoj stariji Scļaŭ. [29]
...
9. S ovom se posljednjom činjenicom slaže i to što se oni maćedonski Sloveni koji se u 16 vijeku sele na sjever u rumunske kneževine ne zovu u rumunskim dokumentima Bulgărĭ, nego Sârbĭ i što crkvenoslovenski jezik svete Braće Rumuni u 16 vijeku zovu isključivo sărbesc (srpski) pored slovenesc [33].
28. Sa Niederleom l. c. mora se uzeti da se je identifikacija Slověninъ = Blъgarinъ dogodila nakon zauzeća maćedonske slovenske države od Bugara i nakon što se je bugarska vlast raširila na sjeveru do Srijema i na zapadu do Jadranskoga Mora. Prva potvrda za tu identifikaciju potječe iz 10 vijeka kada jedno grčko vrelo zove Slovene na poluotoku Chalkidike Bugarima. Isp. Niederle, o. c. str. 411.
95:
33. Bărbulescu, Relations des Roumains avec les Serbes, les Bulgares, les Grecs et la Croatie, p. 239, 234—238. G. 1581 Coresi, otac rumunske književnosti, prevodi na rumunski „cartea sǎrbeascǎ”, a misli na crkvenoslovensku knjigu. Isto tako i Palia din Oraştie (a. 1582) prevodi se iz „limbǎ sǎrbeascǎ” u rumunski. Kao u ova dva dokumenta, tako i u Novom testamentu iz Bǎlgrada (Erdelj) zovu se crkvenoslovenske knjige sǎrbeşti (pl., a. 1648). Još je očitiji Coresi u nazivu crkvenoslovenskoga jezika u propovjedi I (Cazania I iz g. 1579—1580), gdje veli da pop govori Rumunima u stranom srpskom jeziku (sǎrbeaşte), koji ne razumiju. Crkveni slovenski jezik zovu rumunski dokumenti i apstraktnom imenicom sărbie (a. 1675). Ovaj jezik govore samo popovi. Ime Maćedonca Aleksandra Velikoga znači prema rumunskom romanu iz g. 1799 u srpskom (sărbeşte) „izbran”. Ova se naša riječ izrijekom navodi u romanu pored rumunske ales. Prema tome vidimo da se u staroj crkvenoj rumunskoj literaturi zove crkvenoslovenski jezik samo srpski, nikada bugarski. Potvrde koje navodim lako se nađu u Gasterovoj Chrestomatie română, sv. 1, str. 33, 37, 125, 24, 220. Čudim se da Tiktin nije uzeo u svoj historički rječnik (Rumänisch-deutsches Wörterbuch, i s rum. naslovom) riječi sârb, sărbesc, sărbie koje su ipak važne za rum. jezik 16 vijeka, za t. zv. limba veche. Sa istim apstraktnim sufiksom -ie, zovu Rumuni u ovo doba crkvenoslovenski jezik i slovenie (u rum. molitveniku iz g. 1689). Postoji i glagolska izvedenica odatle slovenì, koja ima dva značenja: 1. sricati (épeler), 2. mucati i sačuvala se do danas u govoru prostoga naroda u Munteniji (slomni, slovnì, slogni). Prvo je značenje glagola bilo „čitati crkvenoslovenske knjige”.
97:
Za potvrdu tipa obratnoga razvitka koji se vidi u lat. pěrsĭca > južnoslov. *prêsьky, prêsьka > srpskohrv. praska, praskva, na čitavoj, teritoriji od Cresa (Tentor 155) do Prizrena, imamo još jedan primjer u bratvȅla (Božava na Dugom Otoku) „mastietto" < *vertibellum REW 9251.
Pored arhaizma praska, praskva općenit je i oblik breska, breskva, ikavski brȉska (Žumberak, katolici):
Ovakvu oscilaciju pokazuje i domaći prefiks prě > 1. pre, 2. pra. Za pradjed, prababa u štokavskom govoru veli se na Cresu (Tentor 155) prenono, prenona. Drugi dio ovoga komposita je italijanska riječ nonno, nonna.
98:
Arhaizam ѣ > ’a nalazi se na srpskohrvatskoj teritoriji i u tipovima poslije l. Pored primjera navedenih na citiranom mjestu evo još novih.
99:
Za obratan tip ĕdъ (Berneker 271) imamo jȃd „ijed", jȁdati se „jediti se" pored naȉđen „najeđen" na Rabu (Kušar 3), zatim na istom otoku jȁdro, jȁdrit za ĕdro (prema ARj IV, 562).
Za čuvanje arhaizma poslije ń kao u tipu nȁdra nȁdarnica (Žumberak, katolici) dolazi u obzir kao paralela gnazlo (Milčetić u Radu 121, str. 109), gńāzdȍ, gńāzdȉt se „komešati se" na Rabu (Kušar 3).
U vezi s ovim veoma je interesantno promatrati naziv morske ribe lubȋn, koji dolazi od lat. izvedenice lŭpīnus [40]. Na ikavskoj teritoriji u Dalmaciji bilo je i identifikovano iz nepoznatih razloga sa onim i koji je nastalo od ѣ. Stoga nalazimo ovu istu riječ na ekavskoj čakavskoj teritoriji u obliku lubȇn (istočna Istra, Rešetar, o. c. 248). U Boci Kotorskoj sačuvao se, kao neko čudo, arhaični izgovor ovoga krivoga ѣ. U Dobroti se govori lubijȁo, gen. lubijala, u Mulu ļubļaj (isp. ļȗbljāj, ARj VI, 196), u Prčanju lumbijȁo, gen. -ālȁ sa umetnutim m kao u dumbok za dubok (Rešetar o. c. 153 § 74).
100:
Prema tome valja zaključiti da su se današnji srpskohrvatski refleksi e, ije, i razvili iz istoga prajugoslovenskoga diftongičkoga izgovora kao i bugarski ’a, e, sve ako se na ovoj teritoriji ovaj refleks ravna kadikad kao i rumunsko e, prema završetku riječi. Južnoslovenska je teritorija bila jedinstvena i u ovom pogledu. Maćedonski dijalekti i u ovom pravcu činili su u prošlosti kao i danas prelaz prema srpskohrvatskima.
103:
12. Za bugarsku teritoriju vrijedi za razvitak od ѣ još utjecaj akcenta. Utjecaj akcenta očituje se i kod drugih vokala. Koliko je akcenat po srijedi i na srpskohrvatsko-slovenačkoj teritoriji, to još treba ispitati.
U nenaglašenim slogovima (str. 95) imamo pored ’ḁ još ’ä, ẹ, i, ’ъ. Iz ovih se rezultata i opet vidi da se mora poći od staroga izgovora éa koji je bio nezavisan od akcenta kako se vidi i iz caluvam (str. 212). Elemenat a bio je oslabljen u nenaglašenom položaju ovdje kao i u drugim slučajevima.
Nerazumljivo je stoga što Ml. tvrdi (str. 95) da je „unbetontes ê wiederum umgelautet: gnězdo > gnezdó”, kad je ova pojava drugojačije prirode.
Dobro je ovom prilikom upozoriti na analognu pojavu u rumunskim slavizmima. Kako je općeno poznato, rumunski jezik poznaje kao i bugarski slabljenje nenaglašenih vokala. Za lěpiti imamo rezultat lipì baš kao u Loveču što imamo svitì. Značajno je da u rumunskome daje isti rezultat i nenaglašeno slovensko ja-, na. pr. ivì < javiti.
13. Vrijedno je potaći sada prigodom rasprave o rumunskim slavizmima pitanje: da li je dako-rumunski oblik vreme, koji je nastao iz starijega vreame [42] < vrême identična pojava sa istočnobugarskim prijeglasom ? Ako se ima u vidu da je i ovdje e nastalo iz starijega ea zbog toga što je na kraju palatalni vokal e ĭ, onda bi se moglo reći da je pojava identična. U dakorumunskom je ova pojava obična koliko u slavizmima toliko i u domaćim lat. riječima. Poređenje sa rumunskim svakako dokazuje da je i na istočno-bugarskoj teritoriji e, koliko je uslovljeno prijeglasom, nastalo iz starijega ea.
IV.
1. U pitanju lokalizacije domovine crkvenoga književnoga jezika svete Braće smatrao se kao najvažniji fonem t’ > št, d’ > žd. [43] „Das ist nur im Bulgarischen, in keiner anderen slavischen Sprache“, veli Leskien
104:
u „Grammatik der altbulgarischen (altkirchenslavichen) Sprache" str. XXVII, § XV. Za nj kao i ostale, a naročito Bugare, bila je ova konstatacija dovoljna da se književni jezik svete Braće nazove „altbulgarisch" i da nastane zbog toga velika pometnja pojmova.
Red je dakle da ogledamo i ovu pojavu već i zbog toga što je od važnosti i za lokalizaciju iradijacionoga centra onih rumunskih i madžarskih slavizama koji pokazuju št [44] i žd (tipovi rum. maştehă, grajd < graždь „stabulum“, madž. nyüst < ništi „niti, konci", mostoha < mašteha, mezsgye < mežda, rozsda < rъžda). Ml. veli da su ove riječi iz jezika koji se zove „altbulgarisch", „bulgarisch-slovenisch".
Već smo gore rekli da je ova terminologija proizvoljna i zavodljiva. Proizvoljna zbog toga što za teritoriju odakle mogu da potječu ove rum. i madž. riječi nije dokazan identitet slovenski-bugarski, za koji potječe najstarija potvrda iz 10 vijeka, i to zaista samo sa bugarsko-vizantiske teritorije.
Zavodljiva je ova terminologija zbog toga što bi se moglo misliti da su samo oni balkanski Sloveni koji su prigrlili ime bugarsko bili i širitelji slavizama kod Rumuna i Arnauta. Ovakvo mišljenje išlo bi doduše za Rumune, za koje se zna da su na Balkanu živjeli u simbiozi i sa Bugarima i s njima zajedno pravili i historiju [45] (na. pr. drugo vlaško-bugarsko carstvo).
Ne valja, međutim, smetnuti iz vida činjenicu da su balkanski Rumuni živjeli u simbiozi i sa Srbima i Hrvatima u ranom i kasnijem srednjem vijeku [46] i da se može postaviti kao pravilo da svugdje ondje gdje na Balkanu ima Slovena ima i Vlaha.
105:
Mora se dakle uzeti da su Madžari pozajmili riječi tipa mostoha, roszda od panonskih Slovena, kod kojih nema ni traga identifikaciji bugarski = slovenski.
106:
Potrebno je još da utvrdimo južno-zapadnu granicu na srpskohrvatskoj teritoriji. Držim da sam i za ovu granicu našao jednu pouzdanu tačku. To je naziv ždrijela, pećine i spilje u njoj Pȅstinj, Pȅstinj grȃd [51] u kršu na putu iz Kotora za Njeguše. Ime se pominje u 14 vijeku u srpskim dokumentima, u kojima se određuje granica Kotora, a živi još i danas. Lokalitet sam pokazuje put kojim valja poći da bi se utvrdila etimologija. Pestinj je adjektiv izveden pomoću sufiksa -jь od pećina = peština [52] augmentativna izvedenica od imenice peštь „σπήλαιον, mons“ (cf. Miklosich, Lex. 562).
52. Vuk je zabilježio i oblik Pȅṡtin grad za isti lokalitet, ali ga ja nijesam čuo, ARj IX, str. 807. U staroj srpskoj državi postojao je drugi adjektiv od peštь: Peštno, isp. ARj IX, 807. Takvo ime mjesta postoji u Žumberku Pȅćno (selo). Ovo ime mjesta nehotice izaziva upoređenje sa riječima lomȗšće „abgebrochenes, durres Gezweig” (-šte > šće prema lišće), ogȁń ili ostȁc („sirće”) palȗṡti, što ih je Rešetar zabilježio u Prčanju (Boka), v. Der štokav. Dialekt, str. 247, 263. Poznato je da dubrovački pisci upotrebljavaju gorušti (Držić u Plakiru), letušti, u čakavaca -šći, isp. ARj VI, 21 sl. Obično se tumače ovi oblici kao da su nastali pod utjecajem staroga crkvenoga jezika. Protiv toga govori najprije činjenica da se nikako u pomenutim riječima ne radi o crkvenim terminima i institucijama kao što su sveštenik, odežda, opština itd., nego o prostonarodnim izrazima. Nije li ovo upravo onaki arhaizam kao i Pestinj-grad nad Kotorom? Ovi arhaizmi mogli su se sačuvati zbog toga što se je izgubila veza sa glag. part. na -ći.
107:
Pestinj-grad ili Peštin grad je utoliko važnija potvrda što se nalazi oduvijek na srpskohrvatskoj teritoriji i što nam i ovo ime mjesta kao i Pest imperativno nalaže da smatramo št i žd ne kao osobine govora onih Slovena koji prigrliše identifikaciju bugarski = slovenski nego kao karakteristiku jedne geografske aree koja je zahvatala čitavu slovensku teritoriju na istok od linije Pešta-Kotor.
...
Na zapadu od linije Pešta-Kotor vidimo da se ti̯ di̯ razvija u onom pravcu u kojem i romansko gi̯ di̯ u tipovima kao što su attegia, modius, modiolus itd. [56]
108:
Na istoku od linije Kotor-Pešta razvitak je u toliko različit što imamo mjesto slivanja dvaju konsonanata u istoj grupi i u istom slogu anticipaciju palatalnoga elementa, onu pojavu koju u romanskim jezicima opažamo, u bezvučnim i zvučnim dentalnim i likvidnim vezama ti̯, si̯, ri̯ > i̯z. i̯r. ti̯, di̯ daju ovdje št, žd.
108:
4. U ovom pitanju dolazi u obzir i opet historija rumunskoga jezika. Zapaženo je naime odavna da se u rumunskom jeziku lat. konsonantska grupa scei razvila ne u šč kako bismo očekivali prema cei > č, nego u št, kako ne bismo očekivali (tip cunoaşte < cognoscere). Lingvisti koje se bave historijom rum. jezika pripisuju ovaj razvitak utjecaju balkanskoslovenskoga govora. [59] Na teritoriji ovoga govora živjeli su, kako se zna, Rumuni u simbiozi sa Slovenima. Prema tome je utjecaj slovenskoga fonetizma sasvim razumljiv.
110-111:
8. Najstarija zapadna granica aree u kojoj se dogodila metateza palatala u konsonantskoj grupi tx’ < kt, ti bila je, rekosmo, linija Pešta-Kotor. Međutim je ova linija prekoračena već u najstarije vrijeme, pa je asimilacija oba konsonantska elementa tx’ > t’x’ > t’ > ć, k’ prešla ovu liniju daleko prema jugoistoku u pravcu prema Solunu i prekrila prvobitni teritoriju metateze, tako da danas i u makedonskim i u bugarskim dijalektima imamo reflekse t’ i k’ i (sa gubitkom palatalnog elementa) k (vet’e, vek’e, veke).
Badava se Ml. buni protiv toga da bi to bio srbizam. Istina je naprotiv da je iradijacioni centar asimilacije bila srpskohrvatska teritorija upravo onako kao što je bila i za ѣ > e i za ъ > a.
113:
Prvo i prvo valja istaći da hronološka veza između ova dva „člana" nikako ne postoji. Postpozicija demonstrativne zamjenice jь uz adjektive pojava je baltičko-slovenska. To i Ml. ispravno ističe na str. 280.
U bugarskom se jeziku određeni oblik adjektiva nikako ne osjeća kao član. Određeni oblik adjektiva dobiva isto tako član kao i svaka druga imenica, na. pr.: zlyot rab, noviiъt. Čak i posesivne zamjenice dobivaju određeni oblik i član: našiiъt, vašiiъt.
115:
Moglo bi se, prema ovome, očekivati da će slovenske riječi što uđoše u neslovenske balkanske jezike, ako je član doista star, „altbulgarisch”, kako veli Ml., pokazivati istu pojavu kao i arapske tuđice u španj. jeziku, ako ne redovno, a ono bar ponekad. Međutim slovenske riječi što uđoše u rumunski, novogrčki i arnautski ne pokazuju ni traga „bugarskome” članu, čak ni u onom obimu koliko ga pokazuju srpskohrvatski dijalekti jadranske zone koji ovdje ondje pozajmljuju iz staroga romanskoga govora u Dalmaciji artikulovani oblik [75] pored neartikulovanoga (tip lovrȁta pored ovrȁta < lat. aurata) ili, obratno, ispuštaju početno l- u romanskoj riječi, jer ga smatraju članom (tip javor < laurus pored lovor).
75. Da se član doista može pozajmiti, to vidimo na Balkanu kod meglenskih Vlaha. Ovi Vlasi, uza sve što imaju opći rumunski postpozitivni član, pozajmiše još i „bugarski" -ta u nekim slučajevima, tako u adverbu diminiaţata „jutrom", skraćeno dimineasta, gdje je -ta uzeto prema днесь утриньта. Sufiks -sta prenosi se odavde i na lat mane > megl. moini: moinista „jutros”. Ovo -ista izopačuju ovi Vlasi na nerazumljiv način u -tiza: mǫntiza „le lendemain", valjda zbog toga što su u s htjeli vidjeti svoju riječ zu(i)u̯a < dies. Na mǫntiza oni dodaju još jednom -ta: mǫntizata. Ovaj član dodaju i na imena dana prema denta, tako od marţi „utornik" prave marţata. Isp. Capidan, Meglenoromâni I, 97, 129, 179 i Pascu, Sufixele româneşti, str. 377.
116:
Ja ne ću da pripisujem ovom negativnom faktu osobitu dokaznu moć zbog toga što ni turski jezik, a preko, njega ni balkanski jezici, ne pokazuju kod pozajmljenih arapskih riječi arapskoga člana.
...
ni Sloveni ne pozajmiše uvijek rumunski postpozitivni član, kao na pr. u slučaju koptor, ali ga posudiše u ličnim prezimenima mînzu-lu, dracu-lu, Radu-lu, şerbu-lu > Radula, Serbula, Mynzula (Moldavija).
Za veliku starost bugarskoga člana, da je on već „altbulgarisch“, kako veli Ml. zbog toga što se ovdje ondje nalazi i u Suprasalskom zborniku, govorila bi samo jedna fonetska činjenica. Ako imenica m. r., koja se svršuje na konsonant, dobije član t, onda se poluglas izgovara i prelazi, kao i inače ъ, u o: zlyot rabъ (Dobrejšino jevanđelje, 13 vijek), ili, sa ispadanjem od -t, vólko (Maćedonija), grádo (Prilep) < градътъ.
Za ovu pojavu imamo potpunu paralelu u rumunskom jeziku. Zna se da se krajnje -u izgovaralo u starorumunskome u svim slučajevima, i kad je dolazilo poslije konsonantske grupe kao i poslije jednostavnoga konsonanta (tipovi: lupu „vuk“, codru „šuma"). Sloveni identifikuju ovo -u sa akuzativom -a deklinacije i prave odatle novi nominativ na -a (tipovi: Basarabu > Basaraba bez člana, sa članom dracu-lu > Drakula). Danas se ovo rum -u izgovara samo poslije konsonantskih grupa, inače se ne izgovara (lup ali codru).
117:
Kad riječ dobije postpozitivni član, onda se -u izgovara i danas u svakom slučaju (lupul kao i codrul). Paralela s bugarskim je tim veća što u ovom slučaju i u bugarskom (u dijalektima) i u rumunskom krajnji konsonant člana (rum. -l, bug. -t) može da ispadne. Lupul izgovara se danas lupu „vuk (određeno)", dok se je u starije doba izgovarao i -l (isp. naše prezime Lupulović, bug. Jankolov, zatim ime mjesta kod Vrane u Dalmaciji Jankulovica).
Paralela je i zbog toga što sam dokazao [77] da su Rumuni identifikovali krajnje slov. -ъ u svojim slavizmima sa svojim krajnjim -u i da je to znak velike starosti njihovih slavizama.
...
Ako ovaj momenat ne može da govori o velikoj starosti bugarskoga člana, ima jedan drugi koji odlučno govori da je bugarski član mlada lingvistička pojava. Taj je momenat geografsko-lingvističke prirode. Koliko sam se dosada mogao obavijestiti, član u maćedonskim dijalektima je trovrstan. U ovim se dijalektima vezuje imenica sa personalnim demonstrativnim zamjenicama ovъ, tъ, onъ prema blizini predmeta s obzirom na subjekat koji govori: krava-va, krava-ta, krava-na. Kad je tako, onda ono ot < ъtъ [78] može biti i anologički prenos vokala o- od ovъ, onъ
118:
(isp. u Žumberku kod katolika: otȃj pored tȃj prema ovȃj pored vȃj, onȃj pored nȃj).
Trostruki član obuhvata još i rodopske dijalekte.
6. Na ostalim je bugarskim teritorijama za član generalisan demonstrativ za 3. lice baš kao i u romanskim zemljama što je generalisan ille ili ipse već prema krajevima.
...
Ja sam nastojao dokazati [79] da se je današnji postpozitivni arnautski član, koji nije trostruk, nego jedinstven, razvio iz trostrukoga člana.
...
Držim da se ne varam ako kažem da je ono stanje člana kako ga prikazuju maćedonski i rodopski slovenski dijalekti najstariji oblik člana i da se je dogodio na teritoriji gdje je postojala simbioza slovensko-rumunsko-arnautska.
8. Generalisanje demonstrativa 3. lica za postpositivni član, koje se nalazi u istočno-bugarskim dijalektima i u književnom bugarskom jeziku i koje tačno odgovara rumunskome postpozitivnom članu, koji je takođe demonstrativ 3. lica, držim da je mlađa pojava nego što je maćedonsko-rodopski trostruki postpozitivni član.
127:
7. Izgleda mi kao sigurno da akcenat novogrčkoga i rumunskoga (donekle i arnautskoga) jezika ide zajedno i da se nijesu autonomno razvili, nezavisno jedan od drugoga.
8. Ako je ovo istina, onda se moramo pitati: može li se primiti kao izvjesno da su južnoslovenski dijalekti na pravcu od Prizrena, Šar-Planine, preko Vranje, Niša, Aleksinca do Timoka napustili staro slovensko razlikovanje kvantiteta i intonacije u svom autonomnom razvitku ili pod uticajem ovoga neslovenskoga balkanskoga društva?
Geografsko-lingvistički momenat govori očito protiv autonomnoga razvitka, a za uticaj ovoga društva.
129:
Redukcija padeža, koja se vršila u pojedinim romanskim jezicima, opći je romanski fenomen. Niko ne svodi ovu redukciju na vanjske pobude, već je svako nastoji tumačiti ili fonetskim razlozima ili sintaksom.
5. Ako uporedimo bugarski jezik sa susjednim balkanskim u pogledu padeža, onda ne opažamo ni identiteta.
130:
8. Što nema potpune identičnosti između bugarskoga jezika i ostalih neslovenskih balkanskih u pogledu reduciranja genitiva i dativa [91] singulara u jedan živ padežni morfem koji bi se sačuvao do danas, tome je, mislim, razlog skorašnjost napuštanja padeža u bugarskom jeziku.
...
Za latinsku deklinaciju može se reći da je bila potkopana u romanskim jezicima nestankom potrebe da se jezički izrazi posebnim upitnim adverbima kretanje u pravcu i mirovanje na mjestu. Latinski je klasični jezik tačno razlikovao ubi „gdje" i quo „kamo". Već vulgarni latinski jezik ne poznaje ovoga razlikovanja, nego je za oba slučaja generalisan ubi.
131:
Slovenski dijalekti na Jadranu dokazuju nam da se pod uticajem romanskih govora „gdje" i „kamo" mogu generalisati, uza sve što postoje padežni morfemi u potpunom cvatu. U Dalmaciji i u Crnoj Gori govori se isključivo đe iđeš mjesto „kamo ideš" za pravac kretanja kao i za mirovanje „đe si bio", a padežni morfemi još su uvijek u potpunom životu. Općenito se s pravom drži da je upotreba „gdje" u dva značenja nastala na Jadranu pod utjecajem romanske sintakse.
Zna se da ni arnautski (ku „gdje, kamo") ni rumunski (unde „gdje, kamo") ni novogrčki (ποῦ „gdje, kamo") jezik ne razlikuju kretanja od mirovanja u jeziku.
Ta pojava prenesena je i na sve slovenske dijalekte od Prizrena preko Kosova sve do Dunava.
132:
Pojava pleonastičkoga ponavljanja zamjeničke dopune glagolu, ako se imenica na koju se dopuna odnosi nalazi na početku rečenice, vrlo je rana pojava u balkanskom latinitetu. Na kršćanskom natpisu iz Splita, CJL III 9508, iz 4. vijeka čitamo ovu rečenicu: Peregrinum filium in lege sancta christiana collocabi eum gdje je eum zamjenička pleonastička dopuna baš kao i u rumunskom i arnautskom. Za imenicu kao komplemenat poslije glagola nijesam našao primjera.
Tako je dakle bugarski jezik mogao dobiti pobudu iz balkanskoga milieua za nerazlikovanje padeža kad su dopune glagola.
133:
Bugarska upotreba prijedloga otъ i na u slučajevima kad je imenica dopuna drugih imenica nije ništa drugo nego „calque linguistique“ rumunske konstrukcije.
134:
2. Ima, međutim, jedan zajednički balkanski morfem, — a to je skraćeni infinitiv — koji se ne nalazi u novogrčkom i arnautskom jeziku, a nalazi se u rumunskom. Ova okolnost nam veli da je i utjecaj koji je učinio da neki jugoslovenski dijalekti zamijene infinitiv sintaksom mogao da izvrši samo rumunski jezik za vrijeme najjače slovensko-vlaške simbioze drugoga bugarskoga carstva.
...
Još u početku književnoga jezika, u 16. vijeku, u t. zv. limba veche, rumunski je jezik poznavao potpuni latinski infinitiv na -are, -ire, -ĕre, eare (purtare, durmire, ungere, vedeare). Međutim i u tom vijeku ima potvrda za skraćeni infinitiv bez -re: purtà, durmì, unge, vedea.
135:
... u srpskohrv. nigdje ne nalazi skraćeni infinitiv
136:
7. Nema druge nego uzeti da su u starorumunskom postojala dva tipa infinitiva, tip potpuni, koji je sadržavao karakteristične vokale konjugacije a, ea, e, i + re, i skraćeni, koji je sadržavao samo karakteristične vokale konjugacije bez re.
U ovom posljednjem pogledu slaže se rumunski jezik sa mnogim italijanskim dijalektima, koji imaju u velikoj mjeri infinitiv bez re (isp. Meyer-Lübke, Italienische Grammatik § 273) i koji razlikuju apstraktnu imenicu na -are od infinitiva na á.
...
Glasovnih razloga za gubitak -re nema, upravo kao što ih nema ni za gubitak tъ u bugarskom supinu.
140:
12. Osobito se nameće pitanje kako se odnosi prijelaz h > f u rumunskim slavizmima prema južnoslovenskim dijalektima u Trnu, Šumenu, u Rodopama, naročito u Maćedoniji (Prilep, Debar, Ohrid, Bitolj, Lerin) (isp. i bug. hvъrl’am = rum. azvîrlì pored imenice sfîrlă. Od iste osnove dolaze i srpskohrv. dijalektičke imenice ȁvrļe, hȁvar, Žumberak, katolici, „komadić drveta što se baca na krušku da se skine voće").
141:
16. Još je interesantnije promatrati s kulturnoga gledišta one grecizme koje idu u područje hortikulture. [103]
Zna se da se baš baštovanstvom ističu Bugari i da je to njihov ponos.
...
Kod riječi bosiljak možemo zbog b s pravom sumnjati da je riječ ušla u slov. jezike preko Vizantije. Zacijelo je došla sa zapada preko Dalmacije, jer biljka spada u apotekarsko područje. [105]
103. Potanje raspravljam o ovom pitanju u članku De l’horticulture byzantine en pays yougoslaves koji izlazi u Mélanges Lambros (Athènes).
...
105. Isp. Rohlfs, Wörterbuch der unteritaliänischen Gräcität s. v. Isp. sada i Barićev članak Босиљак u časopisu Наш језик II, str. 43—47 s kojim se u potpunosti ne slažem. Kako tumačim bosiljak na Balkanu, to će se potanje vidjeti u članku što ga pominjem u bilješci br. 103. Sačuvano b u korab, koliba, konoba (posljednje ne pominje Barić) nema nikakva posla sa balkanskim starincima od kojih su samo Bessi oko Plovdiva sačuvali svoj jezik do dolaska Slovena. O b u koliba, konoba, korab raspravljam na drugom mjestu.
142:
Poznavanje ovih kulturnih biljaka šire među balkanskim Slovenima ne simbioza sa Grcima, nego manastiri. Zato je i riječ mađir „kuhar” grčkoga porijekla. Značila je najprije „manastirski kuhar", onda „kuhar uopče“.
I za širenje romanskih naziva kulturnih biljki među južnim Slovenima uzeo sam benediktinske manastire jadranske obale kao posrednike. [106] Vidi se na obje strane paralelizam.
17. Arnautski elemenat u bug. jeziku nije Ml. uopće uzeo u razmatranje, ni koliko je poznat do danas. Riječi arnautskoga porijekla búza „lice" nikako ne spominje.
106. Isp. moj članak Zum Balkan-Latein III, u ZfrPh L, str. 485.
145:
Obje riječi postaju jasne ako se dovedu u vezu sa južno-italijanskim glagolom skarassé (Basilicata) „eine Tur so schliessen dass nur eine Spalte bleibt”, koji dolazi od grč. καράσσω Rohlfs, Etymol. Wörterbuch der unteritalienischen Gräzität, № 2407, REW3 1862. Naše kračun, velj. carassaun augmentativna je lat. izvedenica od gr. χαράκιον „kolac, Einschnitt, Kerbe”, pomoću lat sufiksa -ōne. Zamjena k za χ nalazi se u Krševan < χρυσύγονος.