 |
Dragoljub Zabavan i poučan tjednik.
Izdaje ga i uredjuje Gjuro Deželić.
God. I. U Zagrebu 1867.
Scans in .pdf format (42 Mb) from books.google.co.uk |
|
|
Dragoljub Zabavan i poučan tjednik.
Izdaje ga i uredjuje Gjuro Deželić.
God. I. U Zagrebu 1867.
Scans in .pdf format (42 Mb) from books.google.co.uk |
- Zibka (Ivan de Rubertis) (Dragoljub, I, 9, 1867, стр. 129)
- Hrvatske naseline u južnoj Italiji (Gjuro Deželić?) (Dragoljub, I, 15, 1867, стр. 236-239)
Dragoljub. Zabavan i poučan tjednik.
Izdaje ga i uredjuje Gjuro Deželić.
God. I. Br. 9. U Zagrebu 2. ožujka 1867.
Zibka. [*]
Zaspi zaspi lip moj ditić,
Svitlû zvizde usried neba. [1]
Ti si malen, [2] blago tebi! [3]
Tvoju zibku [4] brani bog.
Zaspi zaspi, vitar huči; [5]
Koliko [6] nut mliko piješ!
Kada zaspeš, boga sniješ,
Sniješ sunce i zvizde do njeg. [7]
Muči muči nemoj plakat,
Ti si [8] srdce i duša moja.
Zaspi, zaspi, majki tvojoj [9]
Tko je sladak kakono ti?
Zašto plačeš? ti ne znadeš,
Kako suza stiska grudi;
Suza sina mater [10] budi,
Kada počne čepit oči. [11]
Nemoj plakat; kada zaspeš,
Poljubim te [12] usried čela. [13]
Ti si [14] majki drago vele, [15]
Nemoj plakat, zatvor oči. [16]
Gruba vištjo, [17] idj daleko. [18]
Ovi sinak još je malen, [19]
Kada plače, boga hvali,
I bog milo njega sluša.
Krv je moja, [20] nemoj doći,
Gruba višćo, [21] idj daleko. [22]
Sada zaspe, neka, neka,
Ja ću zibat, dok svane dan. [23])
*. Bez sumnje smo ugodili vriednim štiocem ovom narodnom pjesmom Hrvatah, naše po krvi i jeziku braće, što žive u provinciji Molise, i gradu Campobasso u bivšoj napuljskoj kraljevini; sad ih jošte može biti svih do 20.000 ; kako čujemo dosta su dobro sačuvali jezik ; a i ova pjesma, koju smo s prijateljske ruke ovih danah dobili s talijanskim prevodom, svjedoči, da nam u talijanskoj kraljevini hrvatska oaza jošte nije izgubljena. Scienimo dakako, da je rukopis Ivana de Rubertis, iz kojega smo ovu pjesmu po nagadjanju prepisali pogrešan; njekoja su mjesta ovako:
1) nebo.
2) jes’ mali.
3) tebo.
4) tvoja zibka.
5) muči.
6) korko korko.
7) do neb.
8) jes.
9) majko tvoja Ko je slako kakno ti.
U prevodu stoji .... alla tua madre Chi è caro come lo sei tu (al par di te)?
10) mata.
11) Kada poće čepit oče.
12) ja ta ljubim.
13) čelo.
14) jes.
15) velo.
16) oče.
17) vistica.
18) izdaleko.
19) Ovi sin jošo (m. jošće ?) je mali.
20) Je moj krv,
21) vislica.
22) izdaleko,
23) Ja ću zibljat, dokle je dan.
Dragoljub. Zabavan i poučan tjednik.
Izdaje ga i uredjuje Gjuro Deželić.
God. I. Br. 15. U Zagrebu 13. travnja 1867.
Hrvatske naseline u južnoj Italiji.
Da nisu Slaveni ovako raztrgani, kako jesu, koliko ih imade, da su na okupu, oni bez sumnje nebi imali četiri jezika sa toliko narječja, nego samo jedan književni i diplomatički a imali bi u svietovnom vieću prvo mjesto. Nu vrieme nas nadje sada razdieljene u četiri veće gromade, a manjim reć bi ni broja neima! Proti onim vode i vlade i narodi kroz vjekove strahovitu političku i narodnu borbu; manje odasvuda tudjim življem zaokružene i pod upravom tudjega naroda, Slavenom izčeznuše već ili ih sada nestaje. Koliko je bilo Slavena u Saksonskoj, u Altenburgu, na desnoj obali Sale, oko gore Fichtel, oko Fulde — u zapadnoj Njemačkoj [1] — danas se samo znade, da su to bili Slaveni, pa su sad Niemci. Slavenskih naselina, Veleta, ima u Belgiji i Britaniji; o tih je pisao Šafarik u „Starožitnostih,” a ima ih u Švajcarskoj, maloj Aziji, Španjolskoj i Americi. Koliko su gdje svojom slavenštinom imali upliva na jezik i običaje onih naroda, nisam nigdje čitao, nu Poljak Szajnocna i Aschbach dokazaše, da su Slaveni u Španjolskoj poimence za Omajida imali velik upliv, davši joj i više znamenitih državnika. O slavenskoj naselini u Švajcarskoj, u kantonu vališkom progovori Dav. Trstenjak, [2] a o hrvatskih u južnoj Italiji izda učeni Talijan Giovenale Vegezzi Ruscalla u Turinu 1864.
1. Westermann’s Jahrbuch der illustr. deutschen Monatshefte 6. sv. str. 64. Slav. Colonie im westl. Deutschland.
2. Slovenski glasnik 1866.
237
posebno djelce. „Le colonie serbo-dalmate del circondario di Larino, provincia di Molise,” (u vel. 8-ni str. 38) posveti v ga srbskomu knezu Mihajlu Obrenoviću, pošto su već prije izašla god. 1856. u Zadru pisma profesora Ivana de Rubertis-a naslovom: „Delle colonie slave nel regno di Napoli (u 8-ni str. 47) i djelo dekana Fran. Pav. Volpea: „Saggio intorno agli Schiavoni stabiliti in Matera nel Secolo XV. Napoli 1852. (u 8-ni str. 31)
U br. 9. „Dragoljuba” ima „Zibka”, narodna pjesma tih larinezkih Hrvata, kako ju prepisa Ivan de Rubertis, a evo još primjera njihova jezika, najprije priča o izgubljenom sinu, kako ju napisa [1] Vegezzi:
„Jedan čovjek imaše dva sine, i već mlad onizieh je reka otacu: otac, daj mi dil blago, koi men počeka; i otac je dilie njimi blago. I malodana pak ta sin već mlad skupi e sve, je poša po pato grad daleko, i ondi je propuha svoje blago živuć nepravo. I kada on je haršie sve, velika skupoća je došla ’ni grad, i on poče imati potribu. I je poša, i sa vrzie na spodar (gospodar?) s jedano prebivilac one zemlje, koj njega posla na svoje njive opasti prasenja. On žudiaše puniti trbuh mohunji, koj idahu prasenja, a nikor njemu dajaše. Kada je sa spoznatie, je reka: korko službenik moga otac imajo čudo kruh, a ja umiram od glad. Ja ću sa ustat, i ću poćie di moj otac, i ću reć njemu: otac, ja se činie velik grih naprid nebo i naprid tebi. Ja niša dostojan biti već zva ne tvoj sin: neka bit jedan tvojiek sljužbenik. On je sa ustanie i je poša di svoj otac; i kada biše još s daleko, svoj otac je vidie njega, i ima smilovanje i sa hitie vrat njega i je poljubio njega. . . .”
G. prof. de Rubertis veli (str. 12.) u svojih pismih, da su im pjesme, kojih imadu vrlo mnogo većinom erotičke i navodi pjesmu:
Lipa divoica hommo (hodmo) po ružice . . .
i drugu, kojom prevarena djevojka plače:
„Ja mam vit tvoje šarce Ivan Dovice
Sašušit kako sašušu ove ružice,
Ke ja sad versgem svora ova stina
Di svaku noć plačem za tebe! . . .”
Na str. 11. priobćuje, kako starija sestra plače nad mrtvim bratom: „Brate moj, zadje prid našu divoica! Ponesiu unebe prid Bog! Učiniu put; ti znaš ka naša divoica jè mala.”
A mati za kćerju ovako plače: „Ružica moja di si pola? Bože moj, uhit za vlase ova moja šura! Držiu svasdan krajem tebe! Zašto nis vašei men? Bože moj, Bože moi! . .
A evo im pjesme zaljubljene:
Di si poša lipi sunce ?
Di si pola zvizda moja ?
Ova duša biše tvoja;
Ko je t' oja sprida men ?
Svaki hip ja te vidahu
Bihu veseja krajem teb;
Reci men’ si jes u neb’,
K’ onda vazet ću ta dò.
Uboh ja! ka ti s ma uzdala,
Je ta ima drugi dićalje,
Koji Bog, koji kralje
Ma to prostit n’ vi sfit ?
Ti maši plakat ove suze
Ko ja hitam svaku noće,
Gruba nemila, ove oče
Vazda plakat maju ta vit.
Kamo s’ pošlo liepo sunce ?
Kamo s’ pošla zviezdo moja ?
Ova duša bješe tvoja,
Tko te ote izpred mene ?
Svaki čas kad ja te vidjah,
Bjeh veseo pokraj tebe,
Kaži meni: na nebu l’ si,
Da te tamo uzet dodjem.
Tužna mene! ti si me izdala,
I ima te drugi djetić;
Koj Bog, koj kralj
Ima ti prostit na ovom svietu?
Ti imaš plakat ove suze,
Koje ja lievam svaku noć;
Gruba nemila, ove oči
Vazda plakat imaju te vidjet.
1. Le colonie Serbo-Dalmate del circondario di Lario, Provincia di Molise.
238
Ah! ja nećein tvoje suze,
E ti hoćeš suze moje,
Ovi srce joše je tvoje
Niša nemilo kakno ti.
Ko ja stojim s dola zemlje
Niktor plakat će ma doći :
Di ja stojim nimaše proći,
Nimaše gaznit moju jam.
Ah, ja neću tvoje suze,
A ti nećeš suze moje:
Ovo srdce još je tvoje:
Niesam nemio kano ti.
Kad ja budem, doli u zemlji,
Nitko neće doć me plakat:
Gdje ja budem, neimaš proći;
Neimaš gazit moju jamu.
G. Vegezzi, koji je proučio naše: Gjorgjića, Palmotića, Gundulića, Ektorovića i dr. tumači talijanski u jezikoslovnih primjetbah rieč po rieć priču o razsipnom sinu; našim štiocem iz tih primjedaba netreba izvadka van onu n. p. skupie, gdje kaže, da u tom participu stoji e mjesto staroga l a novoga o. Svemu drugomu, što sam ovdje naveo, a nisam i protumačio, scienim, netreba tumača. — Kazat mi je po Rubertisu (str. 10), da larinezki Hrvati nekažu ni poglavarom ni komu drugomu „il voi” ili „l’ ella” nego hrvatskim običajem ti, a Vegezzi (str. 10.) veli da su: „osim jezika, premda u školi, na propoviedaonici te izpoviedaonici izključivo vlada jezik talijanski, dobro sačuvali i običaje.”
Tko neće u navedenom na prvi mah prepoznati našega hrvatskoga Primorca ? I eto, kako dobro im se još sačuva jezik, kad pomislimo, da oni u dosta neznatnom broju živu u napuljskoj njekoč kraljevini već kroz 400 godina! Vegezzi veli, da su se naselili tamo izmedju 1467 do 1494 i to uklanjajuć se turskomu divljačtvu.
Ima ondje i drugih slavenskih plemena osim hrvatsko-srbskoga; tako su se Bugari već g. 667 pod svojim vojvodom Aztekom, pozvani vojvodom beneventskim Grimvaldom, u južnoj Italiji naselili i govorili su još za Pavla Diakona svoj jezik: „qui usque hodiequam et latine loquantur, linguae tamen propriae usum minime amiserunt.” Drugi put se Slaveni doseliše u južnu Italiju pod vojvodom Jatakesom 926. g. obsjedši grad Siponto i provalivši do Puglije. God. 1362. nalazi se u Vasto primorskom gradu u Abruzzah crkva posvećena sv. Nikolu slavenskomu zaštitniku; još g. 1552. bijaše tu 50 hrvatskih porodica sa svojim župnikom. Obćina Ginestra pisaše se u sriedini 14. stoljeća: Ginestra degli Schiavoni.
Volpe ima ovo:
„Povjest nam još u 14. stoljeću ništa izvjestna nepovieda o biegu arbanaskih Slavjana. Istina bog, imade dokaza, da se koj pojedinac Slavjan nastanio oko Matere, ostavivši si svoju domovinu. Giustiniani nam pripovieda, da su po sedam puta Slavjani u Materu se priselili, ma možemo uzeti za vjerovnije samo tri. I to prvi put za Alfonsa Aragonskoga ovakvom zgodom. Turci sveudilj nasrtali na Epir, na zemlju vojvode Jurja Kastriotića Skenderbega. Jure u stisci prizvà u pomoć Alfonsa. Alfons mu preko jadranskoga mora pohrlì u pomoć, združi se s njim, ogledaše se s Turčinom, pobiše ga i sebe spasiše. Arbanasi Skenderbegovi ganuti s toga, što je ta zgoda sliepila upravo srdca obiuh vladalaca, svikla im se dobra duša Alfonsova, i odlučili su naselit mu se u kraljevini, i on im dade njeke povlastice i milošće. Nù i po drugi put se doseliše Arbanasi u Italiju, i to za Fernanda, sina Alfonsova, koj si pridobio veliku prijatnost Skenaerbegove države. Ferdinandu, ratujućemu sa Anžuvinci, bijaše na ruku Kastriotić g. 1461. Dovršiv Ferdinando sretno rat, darovà Jurju gospodstvo na Trani, na Siponto i na ostala mjesta. Eto opet drugoga razloga, druge ponuke, za kojom se arbanaski vojnici povedoše ugledav se u primjer svojih predšastnika. I tako se opet razširiše po Napuljskoj zemlji dobivši od vladaoca povlasti itd. O trećoj priselbi pišu, da bijaše oko g. 1467., kad je umro Jure Kastriotić. Oslobodiv se tim načinom Turčin zakletoga si neprijatelja, s kojim je toliko puta mejdan dielio,
239
a toliko puta krvave otišao glave, planu živom vatrom. A na ruku mu bila mlohavost i mlitavost Ivana, Jurina sina. Veljom silom zaokruži Epir, i Epir dopade turskih šaka. Sjeti v se sada Turčin tri sta jada, koji ga iz te zemlje napastovahu i morâhu, pobiesni od ljutosti, srdjbe i osvete. Epir se napuni groznih suza, napuni jada i nevolje. Sto slabijega bijaše te pobjeć nemogaše, pogibè u ljutoj brizi i gorkom čemeru. Jači i od važniji naumiše živu iznest glavu ako pobjegnu. I tako se jedni utekoše u Mletke i na otoke, drugi u državu Urbinsku, treći u Siciliju, a najugledniji i najmogućniji u Napuljsku kraljevinu. Ovi se raztresoše po Puljah, po Calabriji, naselivši što nova mjesta što pustoseline.
Pita pisac, kojemu od tri biega valja pripisat Slavjane, o kojih je govor, Materske naime! I odgovara dokazujući, da prvomu.”
G. 1537. nalazimo Slavene, napose Dalmatince u Montelongu, koj se je poslie zvao Castelluccio degli Schiavi, zatim u okolicah Ripalda, San Biase, Cerritello. Još danas su tu dvie naosebine i to u gradu Aquaviva (Vodaživa, Petermann piše vodajiva francezkim j = ž), gdje su 964 mužkih i 859 ženskih glava. U selu San Felice slavo ima 1064 m. i 1144 ž. stanovnika, te ih sada još ima ta naseobina 3971 Hrvata. Da će i tih sad još čistih tečajem vremena nestati u talijanštini, tko o tom dvoji? Jer bilo a nestalo ih je velik broj u Vastu (str. 15.: inoltre numerosi Schiavoni si stabilirono a Vasto) i drugdje n. p. u Tavenni, u Palati (gdje su sagradili crkvu, na kojoj stoji nadpis: Hoc primum Dalmatiae gentes castrum incoluere ac templum a fundamentis erexere anno MDXXXI. (Još g. 1805 govorahu hrvatski veli „Dizionario di Del Re” [1] (che parlavano tuttora lo slavo-dalmato) a tu danas neima više od šestdeset starih ljudi, koji bi umjeli sboriti jezik svojih djedova; ini mu se odtudjiše od straha, da nebudu u kući stranci veli Vegezzi: „temendo di essere per tal fatto consideratti come stranieri, mentre dessi, malgrado la diversa favella, si considerano pretti e schietti italiani.”
1. Dizionario geografico del regno di Napoli. Napoli 1805. tomo X.
