O bugarskom jeziku u svjetlosti balkanistike   Petar Skok     Јужнословенски филолог. Књига XII, 1933, 73-146 Повремени спис за словенску филологију и лингвистику. Издаје А. Белић. Уређују: А. Белић, Ст. М. Куљбакин, Ст. Ившић и Фр. Рамовш   Државна штампарија Краљевине Југославије Београд, 1933 Сканове в .pdf формат (2.4 Мб) от google

 

   I. (Opće poglede i kritiku knjige Mladenova)  73

  II. (O nazivu „altbulgarisch" za književni crkveni jezik svete Braće)  87

 III. (O fonemima proizašlim iz ѣ)  95

 IV. (O fonemima koji proiziđoše iz ti̯ di̯)  103

  V. (O članu)  111

 VI. (O slabljenju nenaglašenih vokala)  121

VII. (O naglasku bez intonacije)  125

VIII. (O nestanku deklinacije)  128

 IX. (O skraćenom infinitivu)  133

  X. (Slovenske elemente u rumunskom, arnautskom, madžarskom i novogrčkom jeziku)  136

- Dodatak. Kratice  145

 

 

I. (Opće poglede i kritiku knjige Mladenova)

 

            1. Za „Grundriss der slavischen Philologie und Kulturgeschichte“, što ga u Berlinu izdaju Trautmann i Vasmer, napisao je g. 1929 Stefan Mladenov, profesor Sofiskoga univerziteta, priručnik pod naslovom „Geschichte der bulgarischen Sprache".

 

Varao bi se ko bi mislio da je ovaj njemačkim jezikom napisani priručnik onakve prirode kakve su drugi njemački priručnici, da je to miran prikaz činjenica snabdjeven obilnim navodima literature i problema o kojima se još diskutuje u nauci. Ne, subjektivan, sentimentalni i strastveni elemenat u njemu se ispoljava već od prve stranice predgovora pa diljem čitave knjige na svakom koraku.

 

U predgovoru veli autor da je pisao ovo djelo kao bugarski rezervni oficir i da je sudjelovao u sva tri posljednja rata redom. Naročito ističe da je ovo povijest jezika bugarskoga naroda, koji je bio teško iskušavan i s kojim se veoma često nepravedno postupalo. Svojim djelom autor, očito, hoće da djeluje i na sentimentalnost čitaočevu.

 

Ovako maglovito nagoviještenu političku tendenciju u predgovoru ove historije autor je u toku razlaganja u knjizi sasvim jasno obilježio. Nijedan lingvista koji pripada srpskom dijelu jugoslovenskoga naroda, a bavio se lingvističkim problemima Maćedonije, odreda nije smio da ima pravo. Jedini izuzetak čini Vuk. Historija bugarskoga jezika Mladenova plod je srbofobije.

 

            2. Bilo bi izlišno da na ovom mjestu polemišemo sa ovom protivsrpskom tendencijom Mladenova. Naša je namjera drugojačija. Mi hoćemo da, kritikujući mimo nazore autorove, damo karakteristiku bugarskoga jezika sa gledišta balkanistike. [1] Pod balkanist i kom razumijevamo onu nauku koja, prvo, ispituje zajedničke pojave u balkanskim jezicima različite proveniencije,

 

 

1. Isp. sada Kr. Sandfeld, Linguistique balkanique. Probltmes et résultats, Paris 1930.

 

 

74

 

i, drugo, koja istražuje reperkusije, utjecaje fonetske, morfološke, sintaktičke i leksikalne što su ih ovi jezici vršili jedni na druge u toku historije. Ovoj je nauci glavno da se prije svega odredi geografska area identične pojave u različitim jezicima. Tumačenje samoga identiteta je dakako i ovdje, kao i inače, teže. Moguće je ipak ustanoviti centar iradijacije identiteta. Pitanje etničkoga supstrata izgleda nam kao lingvistička romantika. Mi smo uvjereni da se njim ne mogu naučno tumačiti balkanski identiteti.

 

Naše razmatranje obuhvataće 10 poglavlja. U prvom ćemo dati opće poglede i kritiku knjige Mladenova, u drugom biće riječ o nazivu „altbulgarisch" za književni crkveni jezik svete Braće, u trećem o fonemima proizašlim iz ѣ, u četvrtom o onim koji proiziđoše iz ti̯ di̯, u petom o članu, u šestom o slabljenju nenaglašenih vokala, u sedmom o naglasku bez intonacije, u osmom o nestanku deklinacije, u devetom o skraćenom infinitivu i u desetom, završnom, o vezama sa rumunskim, novogrčkim, arnautskim i turskim jezikom.

 

Nas, prema tome, malo interesuje glavna plemenska briga zbog koje je Mladenov pisao svoje djelo. Nama je savršeno sve jedno pod koju je on plemensku kapu svrstao cijelu teritoriju srpskohrvatskog jezika južno i istočno od linije Timok — Aleksinac — Niš — Vranja — Prizren u knjizi i na karti koju je na kraju dao svome djelu. Nas ni najmanje ne uzrujava ovakva lingvistika. Ona je stvar ukusa sofiskih naučnika.

 

Ali, kako je djelo Mladenova pisano sa tom pretenzijom da da posljednje rezultate do kojih je došla nauka u ispitivanju bugarskoga jezika, red je da se oglasi i balkanistika i zbog toga je nužno da navedemo nekoliko primjera iz knjige Mladenova, kako bi se vidjele osnovne nelogičnosti kao karakteristika njegova plemenskošovinističkoga načina gledanja na bugarski jezik.

 

            3. Na str. 75 veli da se je teritorija bugarskoga jezika prostirala „sve do današnje prijestonice Srba, — do Beograda". Malo prije, u § 34 strpao je u bugarske Slovene i one nestale Slovene panonske nizine koji dadoše Madžarima riječi sa št i žd. Zašto sada na jednom ne veli da je teritorija bugarskoga jezika sezala do Pešte, već samo do — Beograda?

 

Očito je da u nazorima Mladenova igraju veliku ulogu politički obziri, ovoga puta prema Madžarima. Kad je tako, onda je suvišna svaka naučna polemika. Nekonsekvencije koje iz kolizije lingvistike i politike proizlaze — njemu ne smetaju.

 

 

75

 

Ali Mladenov hoće da piše svoju historiju i kao lingvista, i to kao lingvista najmodernijih pogleda.

 

On, na primjer, na str. 7, kao i Jagić, ispovijeda načelo da ima „bugarskih" dijalekata koji pokazuju prelaz prema srpskohrvatskome. Misli da ga ovo načelo ovlašćuje da proglasi Bugarima sve Srbe koji stanuju istočno i južno od crte Timok — Niš. Očito je da autor ne dopušta da bi moglo biti srpskohrvatskih dijalekata na ovoj teritoriji koji pokazuju prelaz od srpskohrvatskoga jezika prema bugarskome. Jagićeva teorija dopušta barem jedno i drugo i ne izražava se o plemenskoj pripadnosti ovih dijalekata, kako i treba, jer je to pravo onih koji govore ovim dijalektima.

 

Mladenov kao moderan lingvista stoji, u teoriji, na ispravnom gledištu: da dijalektičkih granica zapravo nema, već da ima samo granica za izvjesne foneme, morfeme, riječi i sintaktičke veze. Kad autor ovako shvata pitanje granica u lingvistici, mi bismo od njega s pravom očekivali da neće ništa govoriti o plemenskoj pripadnosti, u današnjem smislu, onih Slovena koji pokazuju foneme št, žd za t’ i d’, ili ea za ѣ itd., ili koji imaju postpozitivni član, ili -e mjesto -o u 1 l. pl. Ove pojave i onako nemaju nikakve veze sa plemenskom svijesti koja se je izrađivala u toku vjekova i u izvjesnim sociološkim prilikama.

 

U praksi je, međutim, Mladenov proglasio zbog ovih pojava Bugarima sve one Slovene koji su nekada živjeli u Dakiji, Panoniji, Grčkoj i Albaniji i koji su ostavili tragova u jeziku Rumuna, Madžara, Grka i Arnauta, uza sve što nema i ne može biti nikakvih dokaza za to da su se ovi Sloveni ikada zvali Bugarima.

 

Iz ovo nekoliko primjera jasno izlazi da su u našega historičara bugarskoga jezika dvije duše: jedna praktična koja zloupotrebljava lingvistiku u političke i plemenskošovinističke svrhe, i druga— teoriska koja je na sebe navukla naučnu lingvističku masku. Ona prva bila je dugo vremena u modi u slovenskoj nauci. Ona je odgovarala izvjesnim romantičkim tendencijama, koje su se nužno morale ispoljiti u doba buđenja nacionalne svijesti. Historija i lingvistika bile su oruđe u buđenju političke svijesti kod zapadnih Slovena na jugu i sjeveru. Ali kako među zapadnim Jugoslovenima već nikome ne pada na pamet da fonetskim, morfološkim i sintaktičkim pojavama dokazuje nekome plemensku pripadnost, na pr. da su kajkavci zapravo Slovenci itd., tako će, nadamo se, vrijeme učiniti svoje, te će ovakva tendencija zastarati i kod najistočnijih Jugoslovena, — Bugara.

 

 

76

 

Opširne polemike voditi sa Mladenovom u ovome pravcu ne vodi ni do čega. Bolje će biti zadržati se na drugom cvijeću ove „historije bugarskoga jezika”.

 

            4. Valja ipak istaći da mu ovakvo držanje zasjenjuje ispravno shvatanje. Na str. 8 veli da bug. e za ѣ ne treba da bude srbizam, upravo onako kao što ne treba da bude polonizam bug. a, e za ѣ. Kad Mladenov ovo tvrdi, onda pokazuje tendenciju da nekim kineskim zidom što više odijeli bugarski jezik od srpskohrvatskog.

 

Isto tako veli da ni za promjenu i za ы ne treba misliti da je došao impuls sa zapada, iz srpske sredine, pošto se to ne da dokazati.

 

Za maćedonske je dijalekte barem i sam ispravno rekao da su pokazivali u vizantisko doba ia za ѣ (isp. Πρίλεαπος za današnje Prilep) baš kao i srpski Prizren što je glasio Πριζδρίανα, a danas e. Impuls za ovu promjenu, koja se dogodila u historisko vrijeme, morao je doći odnekud. Za promjenu ‘a > e impuls nije mogao doći ni od kuda drugo nego sa zapadne srpskohrvatske teritorije. To ćemo vidjeti i kod drugih karakterističnih pojava u maćedonskoj lingvistici.

 

Ako se počeci y > i nalaze i u ruskom i poljskom jeziku, to dakako nikako ne može da znači da je bugarska i srpskohrvatska pojava bez ikakve međusobne veze, kad i onako teritorijalno zavise.

 

            5. Ovakvom labavom komparativnom argumentacijom operiše Mladenov i u pitanju interbalkanskih veza.

 

Nenaglašeni vokali slabe i u bugarskom jeziku i u maćedonskim govorima: e postaje i kao i u sjevernim novogrčkim dijalektima i u aromunskom govoru, a u ă kao u rumunskom govoru, omu kao u rumunskom i novogrčkom itd. Premda je geografska povezanost sasvim očevidna, Mladenov [2] ipak tvrdi da ove pojave ne treba da su „novogrčke ili rumunske”, „tračke ili ilirske”.

 

Ako se ne zna izvor, centar iradijacije, za ove pojave, to ipak još ne može da znači da one ne treba da budu u vezi. Geografija, baš naprotiv, veli da su u vezi.

 

isto tako i za sintaktičku pojavu ponavljanja zamjeničkog objekta mene me (str. 9) itd. veli da nije u vezi sa sasvim identičnom pojavom u arnautskom i aromunskom jeziku zbog toga što se nalazi i u udaljenijem njemačkom jeziku, sve ako je i opet geografska povezanost izvan svake sumnje.

 

 

2. Skraćeno u Ml. u toku ove rasprave.

 

 

77

 

Na str. 172 (§ 82) primjećuje za balkanizam, koji se ispoljava u ponavljanju naglašenoga i nenaglašenoga zamjeni čkoga objekta uz glagol samo: „Beachtenswert sind die nbg. Verdoppelungen itd.“ Ovaj aforistički način tretiranja lingvističkih problema karakteriše čitavu knjigu Ml. Ne treba kazati da se ovim načinom ama baš ništa ne tumači. Suvišan je u jednoj historiji jezika.

 

            6. Vidi se da autorova briga ide u tom pravcu da dokaže kako bugarski jezik ima posebnu svoju autonomiju. Ishodište je ovoj njegovoj brizi dakako srbofobija. U Maćedoniji i oko Sofije ne smije za boga biti srbizama.

 

            7. Već smo gore rekli da je današnje maćedonsko e za ѣ očito srpskohrvatske proveniencije, tj. da je ova promjena nastala na ovoj teritoriji širenjem srpskohrvatskoga fonema na jug, prema Solunu. Centar iradijacije ѣ > e su srpskohrvatske zemlje; ea za ѣ ne poznaju samo Vizantinci u Maćedoniji nego i Cincari. Za Prilep vele Cincari još i danas Pîrleap, baš kao što i za Seres vele Sear. [3]. Turci, naprotiv, znaju samo za e: Perlepe. Očito je da se je srpskohrvatski fonem raširio po Maćedoniji u vrijeme ili nešto prije invazije Turaka, dakle u 14 vijeku.

 

Da je ova pojava u Maćedoniji skorašnja vidi se i odatle što e za ia zahvata ne samo etimologičke slučajeve gdje imamo ѣ nego i one gdje imamo i̯a, zbog toga što nema epentetskoga l. Maćedonska imena mjesta Dobroveni, Iveni nastala su očito od dǫbrov + jani odnosno Iv + jani. Izvedenice su to od poznatih imena biljaka sufiksom janinъ. Takvo je ime i Dъmbeni od dǫb + jani (str. 60).

 

Očevidno je da ovdje nemamo spontani razvoj ѣ > e, nego jednu inovaciju koja je došla sa sjevera i onda zahvatila etimologičke i neetimologičke slučajeve.

 

Pravo shvatanje maćedonske pojave moguće je, prema tome, jedino u vezi sa srpskohrvatskim jezikom, i ne valja je nekom kineskom pregradom izolovati od srpskohrvatskoga, kako bi htio Ml.

 

            8. Što vrijedi ovdje za historiske veze između maćedonskih i ostalih srpskohrvatskih dijalekata to vrijedi i, u prošlosti, za mogućnost uticaja tračko-ilirskoga supstrata.

 

 

3. Isp. Capidan, Români nomazi, passim. Zabilježiti treba da Zlatarski, История на първото българско царство, sv. 2, str. 730 meće κίμβα λογγος vizantiskih pisaca u „сѣрското дълго поле“ (između Butkova i Tahinosa). Ovo ime mjesta očito je rum. porijekla. Cîmpulung „dugo polje” (u Bukovini i Munteniji) < lat campus longus slaže se u vokalu á > î > viz. i. Prema tome bilo je u okolini Seresa Vlaha već za doba bug. cara Samuila.

 

 

78

 

Valja naročito insistirati na faktu da su Sloveni zatekli trački govor još živ, kako dokazuje Plovdiv za tračko Pulpudeva „Filipov grad”. [4] Utjecaj tračko-ilirskoga supstrata, za koji govori geografija, ne može se isključiti zbog toga što se slična pojava nalazi i u nekim udaljenim jezicima koji nijesu mogli djelovati na Balkanu.

 

            9. Ml. kao bugarskom patrioti naročito smeta k’ mjesto št u vek’e, vek’i i u prilogu sadašnjem na -k’i u imajki, gledajki (str. 198). To ne smije za boga da bude srbizam, kad je riječ o maćedonskim dijalektima i o književnom bugarskom jeziku [5]. Na str. 80 veli da je vek’e i „ostbulgarisch". Ta okolnost imala bi biti dokaz da ne može biti srbizam. Ml. očito neće da vodi računa o tome kako su maćedonske pjesme mogle proširiti ovakve oblike i u istočno-bugarske krajeve upravo onako kao što su se narodnom pjesmom prenijele i mnoge riječi i fonem i sa štokavske teritorije na kajkavsku i čakavsku.

 

Da bi još bolje uklonio mogućnost srbizma u bugarskom jeziku, na str. 201 daje i nemoguću etimologiju za vék‛e, véče. Veli da su ova dva oblika „im Nbg." postala od vęštьše.

 

Dok bi za veče to nekako išlo, dopustivši disimilaciju štš > tš, za vek’e nije to nikako moguće. Evo do čega dovodi srbofobija u bugarskoj etimologičkoj nauci!

 

            10. Razvitak -i̯ani > -eni nalazimo ne samo u Maćedoniji nego i u istočnoj Bugarskoj, kako pokazuje ime mjesta Pavlikeni koje Ml. bilježi na svojoj karti. Ne treba, dakle, ni istočno-bugarske dijalekte dijeliti kineskim zidom od srpskohrvatskih.

 

            11. Mi vidimo i iz drugih, na. pr. leksikografskih, slučajeva da nije dobro dijeliti maćedonske govore od srpskohrvatskih. Uzmimo na. pr. trpeza u Ohridu za grčko τράπεζα. U toj riječi opažamo najprije metatezu nenaglašenoga ra u ъr (isp. str. 82). Ova grčka riječ putuje iz Maćedonije prema sjeveru i u srpskohrv. mjesto ъr imamo sonantno r, čega ne bi očekivali za grčko ra-. Prema tome je riječ trpeza kao crkvena riječ maćedonske proveniencije.

 

            12. Historija bugarskoga jezika onakva kakvu je napisao Ml. nije zapravo historija jezika. Ml. ne pokazuje razvitak pojava nego daje samo bilješke o njima.

 

 

4. Isp. moju studiju Beiträge zur thrakisch-illyrischen Ortsnamenforschung, ZONF VII, str. 34 sl.

5. Isto tako i u rednom broju tréki (= treći, Vraca), po kome je načinjen dvek’i (Vidin, str. 247), mač. će (= k’e, str. 262) za šte.

 

 

79

 

Ovaj karakter njegove knjige najbolje se očituje u onim poglavljima gdje govori o slavizmima u rumunskom, arnautskom i grčkom jeziku i o tuđim riječima u bugarskom jeziku. § 38 je naročito značajan zbog svoje površnosti. Informacija o bugarskim grecizmima je minimalna. Po purističkom metodu razlikuje „entbehrliche und unentbehrliche Gracismem”, što je za historisku gramatiku sasvim neinteresantno. Pored toga članak je, kao i uopće svi njegovi članci, sasvim nepregledan. O starim pozajmicama iz grčkoga, kao što je mać. stomna στάμνα iz novogr. jez., nema ni riječi.

 

            13. Informacije io važnim tuđicama sa balkanističkoga gledišta, kao na. pr. o kópile = srpskohrv. kȍpile, o kojoj se dosta pisalo, veoma su slabe. Za nj je kopile pozajmica iz rumunskoga. Zašto tako misli, ne veli.

 

§ 38 imao bi da bude opći pregled svih tuđih riječi u bugarskome. Obuhvata germanske, grčke, rumunske, arnautske i stare i nove turske riječi. Taj materijal prevelik je i za najsumarniji pregled.

 

O vrlo važnom starom balkansko-latinskom elementu nema ni pomena. Ne citira ni Romanskoga rad u 15 svesci Weigandova Jahresberichta: Lehnwrter lat. Ursprungs im Bulgarischen.

 

Dok je u ovom paragrafu pretjerano sumaran, dotle je u odjeljcima u kojima raspravlja o slovenskom elementu u rumunskom, arnautskom i novogrčkom jeziku plemenski sujetan. Sav taj elemenat označuje za „bulgarisch-slovenisch". Taj svoj zaključak osniva na samovoljnoj interpretaciji t. zv. glasovnih zakona.

 

Na str. 67 veli, na primjer, da arnautski slavizmi krastavéts, kotéts mogu da budu „nur bulgarisches Lehnwort“, pošto pokazuju „erste Vokalisation ь > e”, a srpski se kaže ostan, krastavac, kotac! Silno učeno i naivno u isto doba! Vidi se da Ml. nije upućen ni u hronologiju ъ, ь > e > a u srpskohrvatskome, a ne opaža ni to da su ovo prema glasovnim zakonima mlađe arnautske pozajmice, jer ne pokazuju s > š. Prema tome, srpska proveniencija ne može biti isključena.

 

            14. Ml. je uvijek plemenski sujetan kad govori o nazivu jezika balkanskih Slovena. To se vidi najbolje iz terminologije koju upotrebljava baš pri prikazivanju slovenskoga elementa u neslovenskim balkanskim jezicima. Na str. 68. „altbulgarisch" zove na tri načina: ovako i „altbulgaroslovenisch oder altbalkanslovenisch”. Sve mu je to identično sa „kyrillo-methodianische Sprache".

 

Glavno je da bude svuda bugarski. Panonsko-slovenski elementi u madžarskom jeziku zovu se „bulgarisch-slovenische Elemente". „Das Bulgarisch-Slovenische" nalazi se dakako i u Grčkoj i u Albaniji.

 

 

80

 

Kod njemačkih je slavista „altbulgarisch” bar označavalo slovenski jezik govoren na jednom dijelu teritorije bugarske države. Ml. opet, izgleda, ne uzima „bulgarischu u značenju slovenskoga jezika, jer tome adjektivu dodaje još dopunu „slovenisch”. Nigdje ne kaže u kakvom se smislu ima uzeti njegov kompozitum. Aljkavost terminologije je dakle očita. Razumljiva je samo kad se ima u vidu plemenska sujeta.

 

Izraz „balkan-slovenisch” bio bi dakako dobar, ali bi morao obuhvatati i srpskohrvatski. To dakako ne bi godilo Mladenovu.

 

Pored ovih termina, Ml. ima i izraz „daco-slovenisch”. Ne veli nigdje izrazito da su slovenski elementi u rumunskome „daco-slovenisch”, nego „bulgarisch-slovenisch”. Čemu onda ovaj termin?

 

Kako je opet sve skupa „bulgarisch”, pitamo se u čudu: čemu uopće ova četvorostruka terminologija sa dodatkom „slovenisch“?

 

Sva je ova terminologija kao neka igra bez svrhe, kad Ml-u i onako „bulgarisch” ne označuje turski jezik Protobugara nego slovenski jezik koji su primili.

 

            15. Kao što mu je terminologija aljkava, tako mu je veoma često i učenost šuplja.

 

Na str. 60 konstruiše bez potrebe i neispravno latinske imenice (nomina agentis) za rumunske glagolske adjektive na -ătór, -itor m. r., -ătoare, -itoare ž. r., za koje se općeno zna da dolaze od lat. adjektiva na -atorius, -ia, -itorius, To su elementi romanistike. Za rum. vînzătór veli da dolazi od lat. vendator, a vînător od venator. Kako može biti rum. z za lat d pred vokalom a? U lat. ima doduše samo vendĭtor, ali to mu ne smeta da rekonstruira nemogući oblik vendator. vendator. O tome kako treba shvatati ove rum. glagolske adjektive može se nestručnjak lako uputiti u svakom (na. pr. u Tiktinovu) udžbeniku.

 

            16. Nerazumljivo je kako dolazi vokalna epenteza u konsonantskim grupama na početku riječi u rodopskim narječjima, kao na. pr. kiniga kạaniga, kinės, tạrä́va itd. u poglavlje o refleksima poluvokala, kad ova epenteza ne može biti u vezi s poluvokalima. Ukidanja konsonantskih grupa na početku riječi ima i u rumunskim slavizmima, na. pr. chinez, găvozd itd. U Rodopima je ova pojava možda u vezi s utjecajem turskoga jezika, koji uopće ne poznaje konsonantskih grupa na početku riječi. U rumunskom je opet došlo zbog toga do epenteze što ovaj jezik u riječima latinskoga porijekla ne poznaje slov. konsonantskih grupa kao što su kn-, gv, pa ih ukida svarabhaktičkim vokalom.

 

 

81

 

            17. Zamjena a za a u snъho je opća bugarska pojava u vokativu snáho (str. 103). To dakako ne smije da bude srbizam u bugarskom jeziku, već mora da bude po analogiji prema hipokoristiku svaha od svast, veli Ml.

 

Ni ъ ь > a u maćedonskim govorima (na. pr. u Prilepu Mario za Morihovo ili Merihova, kao i lájca od lъžica) ne smije da bude zadnji izdanak iradijacije sa srpskohrvatske teritorije (str. 110), jer Maćedoniju valja, prema učenju Mladenova, odijeliti kineskim zidom od ove teritorije.

 

Ml. nam je zaboravio objasniti odakle može daleko rjeđi hipokoristik da utječe na opći vokativ. Zar se ne može misliti da ovakav stereotipni lik može da bude proširen i narodnim pjesmama sa teritorije gdje je zamjena ъ > a pravilna i obična?

 

            18. Na str. 107 uči da Carigrad dolazi od nominativa carjь + i grad „die kaiserliche Stadt". U ovom slučaju bio bi posesivni adjektiv u nominativu određenoga oblika. Tome se protive najstarije ovakve složenice sa raznih strana slov. jezika, kao što su rus. Novgorod, kod panonskih Slovena Nógrad, Csongrád < čьrnъ grad u Madžarskoj, Beograd, Biograd (Dalmacija), Berat (Albanija) itd. gdje je svagdje adjektiv u neodređenom obliku. Isp. i Cesargrad u Hrvatskoj. Carigrad kao i Caribrod sadrže adjektiv u lokativu [6], kako je već Jagić ispravno učio [7]. Nominativ carьgrad je potvrđen za Carigrad [8].

 

            19. Na str. 110 uči da je a < ъ, ь, ѫ u rodopskim dijalektima „selbstverstandlich kein Serbismus". Rekli smo već gore da Mladenov piše svoju historiju više u vidu pojedinačnih bilježaka i aforističkih tvrđenja bez veze, a ne u vezi kako treba kad se raspravlja. Tako radi i u ovom slučaju. On u pitanju ovih refleksa pušta iz vida geografski momenat. Ne će da kaže u isti mah da je ova ista pojava raširena i na prostranoj teritoriji maćedonskih dijalekata. Propagacija pojave sa srpskohrvatske teritorije preko ovih dijalekata čak u Rodope nije nipošto isključena.

 

U ovoj zamjeni imamo pred sobom istu pojavu kao i onu gore e > ѣ u maćedonskim govorima. Radi se u oba slučaja o skorašnjoj pojavi koja je, propagirana sa sjevera, ovdje zahvatila šire razmjere.

 

Promjena e > ѣ, kako smo gore vidjeli, zahvatila je i i̯a od -janinъ. U ovom je slučaju promjena ъ, ь > a zahvatila i ѫ > ъ u

 

 

6. Isp. moj članak u AfslPh XXXV, 346 sl.

7. AfslPh XX, 520.

8. Miklošič, Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, str. 1104 s. v. царь.

 

 

82

 

laka, kadeta, pat, gradi (okolina Skoplja) itd. Ona je čak zahvatila i turski poluvokal ъ, na pr. u tépelak [9] (u Bosni tȅpeluk „biserom urešena ženska kapica za vrh glave", t. tepe + lyk okolina Skoplja), Kárgalak [9] (kraj kod Skoplja u Skopskoj Crnoj Gori, t. karga „svraka" + lъk).

 

U § 50 uči da je praslov. ы bio vokal „high-mixed-narrow“ koji je nastao tako što je i.-e. ū, došavši „in das mittlere Gebiet" izgubio „Lippenrundung". Ovo je nemoguća nauka. Kad bi se i-e. ū bilo već u praslov. doba izgovaralo bez zaukruživanja usnica u palatalnom položaju, onda bi zacijelo glasilo već u st. c. slov. jeziku i.

 

Protiv učenja Ml. valja istaći činjenicu da ы gubi „Lippenrundung" tek u pojedinim slov. jezicima. Na Balkanu je ы bilo diftong, kako se sigurno može zaključiti po Konstantinovim grafijama [10] i po slovenskim refleksima za romansko ui i za madžarsko uj. Ostrvo koje Konstantin piše Ἀλώηπ glasi srpskohrv. Olib [11]. Madžarsko Ujlak „Novo mjesto" u Srijemu dalo je u srpskohrv. Ilok.

 

            21. Kako Ml. piše fragmentarnim stilom, njegove je rečenice često teško razumjeti. Tako na str. 132, gdje govori o razvijanju svarabhaktičkoga vokala u grupi črě > bug. čere-, veli: „Gegenüber črěvii steht nbg. cạrvúl, bei Porphyrogenn. τσερβουλιανοί". Iz ove se rečenice ne vidi što autor hoće da kaže. cạrvól je očigledna pozajmica iz novogrčkoga τσαρβούλ’ (Makedonija, Plovdiv), τσαρβούλι (Mala Azija u Adramyttiju i Kydoniji). Prema tome a u cạrvúl i ε u τσερβουλιανοί nemaju nikakve veze sa svarabhaktičkim vokalom o kome je riječ na ovom mjestu u knjizi Mladenova.

 

Na str. 188 sasvim neispravno uči da je cạrvúl, cъrvul, zajedno sa τοερβουλιανοί, izvedenica od asl. črěvii sufiksom i̯ul. To isto tvrdi i za pozajmice iz rumunskoga kačúl, kačúlka, džurúl, džurúl’ak. Baš odjeljak o tvorbi riječi, koje je inače hvalila kritika knjige Ml., obiluje svim i svačim: šupljom učenošću, brkanjem damaćih i tuđih riječi, novobugarskoga i st. c. slovenskoga, živim i neživim sufiksima, sve bez ikakva reda i tačnijega razlikovanja. Šuplja učenost vidi se najbolje baš na ovom mjestu gdje pod sufiks i̯ul meće i tuđe riječi kao fasul, fudul, žumbul.

 

            22. Na str. 139 ne zna se šta mu ima da znači naziv „südostslavisch". Tu naime govori o gubitku t d pred l, o pojavi koja je općenita u južnoslovenskom i istočnoslovenskom.

 

 

9. Ovo sam zabilježio pri putovanju po onim krajevima.

10. Isp. moj članak Kako bizantinski pisci pišu slovenska mjesna i lična imena. Starohrvatska Prosvjeta, n. s. 1, str. 179 sl. § 26.

11. Isp. moj članak O zamjeni vlt. ū > sl. y, ČslJKZ VI, str. 1—7.

 

 

83

 

Ovaj termin upotrebljava i u § 65. Ima, dakle, zacijelo da bude brahilogija za „süd- und ostslavisch“.

 

Na str. 158 (§ 74) govori opet o „ehemalige südslav. Sprache“ i u drugoj liniji odatle o „ehemalige südostslavische Sprache". Ne zna se šta zapravo misli autor. Da li je to ovdje bugarski jezik?

 

            23. U § 65 ništa ne saznajemo dokle traje i kad se završavaju t. zv. prva i druga palatalizacija. Ovo je pitanje važno kad se radi o istoriji jednog slovenskoga jezika.

 

            24. Na str. 147 uči kao i drugi da je kladędzь, kladęcь, danas općeno na jugoslovenskoj teritoriji kladenьcъ, pozajmljeno iz suponiranoga gotskoga *kaldiggs. Ovo učenje ne vodi računa o samoj stvari, o građenju kladenaca, na. pr. u Maćedoniji [12]. Oni su zaista građeni od drveta. Stoga je ovo izvedenica od kladenь od klasti, baš kao i studenьcь od studenъ. Κladędzь rijetko je potvrđeno (cf. Miklošič, Lex. 287), a sačuvano je samo u istočnoslovenskom r. колóдязь, m.-r. kołód’až. Postavljaju se, prema tome, ova pitanja: 1. koji je oblik stariji: kladenьcь ili kladędzь, drugim riječima, da li je prvi slavizacija ili deformacija (adaptacija) od drugoga ili obratno; 2. da li je sufiks u -ędzь identičan sa sufiksom u pěnędzь > got. -iggs [13]? Na ta pitanja treba etimolog da odgovori prije nego što će da postavi teoriju o izvoru iz nepotvrđene germanske riječi i o tome kako su Sloveni slavizirali germ. oblik u kladenьcь.

 

            25. Na str. 152 (§ 68) tvrdi autor da je disimilacija sts > st „altbulgarisch und mittelbulgarisch“. Ona se može konstatovati i na čakavskoj srpskohrvatskoj teritoriji. Stari hrvatski dokumenti pišu u 11 vijeku polsticus (a. 1076-8) pored poliscicus (a. 1070), breberisticus (a. 1069) pored breberberscicus (a. 1070) morzticus [14]. To su latinski adjektivi napravljeni pomoću lat. sufiksa icus od slovenskih na -ьskъ: polьst-, breberьst, morьst-. Opet jedan dokaz više kako je neispravno trpati južnoslovensku teritoriju pod bugarsku kapu.

 

            26. Na str. 190 meće pod abverb velьma, č. velmi, ime mjesta Velmevci. Dozvoljava da bi to mogao biti i kompozitum od měh, sa upitnikom doduše. Oba tvrđenja su sasvim isključena. Nastavak evci, raširen po čitavoj Maćedoniji, obično dolazi na ime djeda ili pradjeda.

 

 

12. Isp. moj članak Лингвистичке белешке с пута по Јужној Србиі (Гласник скоп. науч. друштва, књ. II, str. 284).

13. Zašto ne može da bude sufiks -ędzь identičan, na primjer, sa slovenačkim sufiksom -ez u v̑idez „Sicht, Aussehen, Anschein (Pleteršnik)“ ?

14. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiguam illustrantia, p. 73, 82, 113 itd.

 

 

84

 

U Velm- treba dakle tražiti takvo ime. To je očito Velim, skraćenica od Velimir koja dolazi kao ime mjesta u adjektivnoj izvedenici u Velimļja [15].

 

            27. Na str. 192. meće pod hipokoristika na -an kao što su Radan itd. od Radomir i imena mjesta Jablanica i Selanovci, očito neispravno. Jablanica je supstantivizirani adjektiv pomoću sufiksa ica od jablanъ : jablan+ ьnъ + ica i nalazi se na raznim slov. teritorijama; Selanovci je opet ime soja na -ovci od ličnog imena seļaninъ (isp. u Hrvatskoj često prezime Seļan).

 

            28. Nerazumljivo je kako se na str. 197 konglutinirani sufiks išarče u golišarče „golo mlado od ptice” može metnuti pod sufiks ištь = srpskohrv. -ić, kad znamo da postoji u srpskohrv. konglutinat -išan u golišan, mališan i gòlīš s. m., golišav, golišavac. Za Ml. valjda vrijedi pravilo da se u srpskohrv. jezik ne smije zaviriti kad treba tumačiti bugarska jezička fakta.

 

            29. Pejorativni bug. sufiks ište nalazi se i u srpskohrv., isp. derište. Nema zacijelo nikakve veze sa deminutivom -ištь, nego će biti iski̯e, isp. čoèčište i sl.

 

            30. Na str. 198 uči da je bug. riječ koptor „peć” izvedenica pomoću praslov. sufiksa -ъt- kao u lakъtь itd. od kopъtь, imenice koja je potvrđena u rus. kópotь, g. kopti s. f. (cf. Bemeker p. 565). To je osnova na -i, ne na -o. Nerazumljivo je kako je nastala odavde izvedenica na -or. Sufiks -or nije običan u ovakvim kulturnim riječima. Nije jasan ni način izvođenja sufiksom or, isp. suhor od suh, itd. To su apstrakne izvedenice kolektivne prirode. Kao što ne ide morfološko izvođenje, tako ne ide ni semantika. Kopot znači čađ. Peć doduše može biti čađava, ali je kod nje ipak glavno odvođenje dima da se ne stvara čađ. Peć se nalazi izvan ognjišta. Nemoguće je dakle izvođenje od čađi, jer čađ nije karakteristika peći. Ali je moguće izvođenje od riječi koje znače peći, kuhati, variti itd., jer za ove funkcije služi zaista peć. Slov. kuhinja, koja je ušla u slov. jezike preko njem. od lat coquina, to najbolje dokazuje. Sloveni nijesu poznavali kuhinje kao odijeljenog prostora od ognjišta i izbe za stanovanje. Zato pozajmiše germ.-lat. riječ. Na Balkanu pozajmiše djelimice rumunsku riječ cuptor [16]. To je glagol, adjektiv od rum. a coace < lat. coquere: coctorius REW³ 2019.

 

 

15. Isp. moj članak Toponomastički prilozi 1. Črnòmelj. ČSJKZ V, str. 1 sl. Od skraćenoga ličnoga imena *Godom za Godomir izvedeno }e i adjektivno ime polja niže Smedereva Godòmīn ili -ń (ARj IH, 241).

16. Isp. i ispravno učenje Capidanovo, Raporturile lingvistice slavo-române (Dacoromania III, 223) o drugoj bug. riječi koptór s prenesenim značenjem iz okoline Plevne „naslani laina, lěpeški na harman da se sušat na gorivo”.

 

 

85

 

Istu su riječ pozajmili i Arnauti iz istoga vrela: koftor [17] „ognjište".

 

            31. Na str. 62 i 186 izvodi rumunsku riječ custură < *cuţitură „mauvais couteau" od bug., slov. kostura „Messer mit Knochenheft". Za ovu posljednju riječ veli da je izvedena pomoću sufiksa ura od kost. Vidi se da Ml. ne vodi upravo nikakva računa o čisto rum. riječi lat. porijekla cuţit „nož" i o mnogim izvedenicama odatle: cuţitaş, cuţitoiŭ itd. Zatim ne vodi računa da se rumunski vokal u sačuvao u srpskohrv. kùstura [18] „nevaljao nož" (ARj V, 828). o za u nalazi se samo u srpskohrv. dijalektima koji graniče sa slovenačkim, tako kostȕra u Žumberku (katolici); u sačuvaše i Madžari: kusztor. Na srpskohrv. teritoriji ne bi se mogao objasniti prelaz o > u. On bi bio normalan samo u bugarskom jeziku gdje baš imamo kostúra. Valja, zatim, upozoriti i na ovu okolnost. Kustura označuje zaista nož kome je držak obložen košću, ali je to nož zavinut, pastirski. Ako je to pastirski termin, onda je sasvim izvjesno da može biti rumunskoga porijekla, gdje se zaista da lijepo protumačiti iz lat. vrela, isp. REW³ 2275. Ako imamo na južnoslov. teritoriji i oblika sa o mjesto u u nenaglašenom položaju, onda to potječe jedino odatle što je rum. riječ ovdje ondje bila dovedena u vezu sa slov. riječi kost.

 

            32. Na str. 207 veli za kъ́rlež „Ricinus, Zecke" da ima sufiks ež kao mladež. Da bi se to moglo vjerovati, treba osvijetliti i osnovu. Stoga treba spomenuti srpskohrv. riječ kȑļ koja isto znači. Ali pored ove riječi dolaze u srpskohrv. oblici krļep, кr̀ļa i krpeļ u istom značenju. Sve ove paralele dokazuju da je teško govoriti o identičnosti sufiksa ež u kъrlež i mladež.

 

            33. Na str. 208 veli da se u riječi mъ́rša „Aas, Tierleichnam" krije sufiks ša kao i u slov. bêlša „bijela krava" i da je osnova *mr̥. Da je sve ovo neispravno opet dokazuje srpskohrv., gdje imamo mrha i odatle izveden abjektiv mršav < mrh + jav [19]. Čemu služi ovo bugarsko izbjegavanje srpskohrv. jezika?

 

 

17. Isp. Jokl, Balkanlateinische Studien, Balkan-Archiv sv. IV, 195 sl.

18. Isp. Capidan u gore spomenutom članku, str. 207 sl., gdje se spominje i drugi, nejasni, bugarski oblik kasatura „štъrb, izhaben nož" (Isp. arom. căstura što se tiče prvoga a). Puşcariu, Studii istroromâne I, str. 285.

 

19. Kao kod Ml.-a izvodi se mrša, mršav i kod Miklošiča, Etym. Wörterbuch 190 od mer-, tako i u ARj VII, 81, ali je nemoguće rastavljati mrša „mrcina" i mrša „mršaviti". Sufiks ša je hipokorističan i ne može da dođe na osnove koje imaju pejorativno značenje. Završetak cina u srpskohrv. mrcina najlakše je objasniti utjecajem balkanskoga latiniteta. Caro morticina sačuvalo se u rum. mortâcină „Aas", isp. Puşcariu, EWR i REW³ 5694. Za lat cⁱ > srpskohrv. c isp. moj članak u ZfrPh. XLVI, str. 392 sl.

 

 

86

 

            34. Uopće se može kazati da cijela nauka Ml-a o bugarskoj tvorbi sadrži sa bugarskoga stanovišta sasvim suvišne stvari. Na str. 204 poučava nas da je riječ sluga izvedenica pomoću sufiksa -g- od i-e. osnove *k’leu. Čemu ta pouka, kad bi daleko korisniji bio prikaz pravih bugarskih sufiksa onako kako su ih dali za srpskohrv. Leskin i Maretić?

 

            35. Izražavanje Ml. na njemačkom jeziku često je nejasno. Na str. 223 (§ 113) veli da se stari nominativi kamy, plamy „nijesu osjećali dovoljno kao karakteristični“ (vvurden als nicht charakteristisch genug empfunden) i da su zbog toga dobili sufiks kъ. Prema tome oblici kámik, plámik, itd., koji se nalaze i u srpskohrv., postali su karakterističniji tim dodatkom. Ovakvo maglovito učenje zacijelo niko ne može razumjeti. Pojava postaje odmah jasna čim se uporedi sa analognom srpskohrv. Ako se stara imenica m. r. svršava vokalom -i, onda se uvijek još dodaje određeni konsonantski elemenat koji omogućuje shemu deklinacije m. r. Tako nastade od sǫdii > sùdija, od tepčii > tepčija itd., u srpskohrv. dijalektima od kožuh (u dijalektima gdje se -h ne čuje) > kȍžun (Žumberak).

 

Isto i kod tuđica: od njem. Fürtuch > kajk. fèrtun.

 

Osobito se to vidi kod turskih riječi, na. pr. odá, kapú. Da bi ove riječi mogle postati srpskohrv. feminina, moraju dobiti još -ja: òdaja, kàpija [20]. Karakterističnost nema kod toga nikakva posla.

 

            36. Sasvim je nemoguće tumačenje koje Ml. daje na str. 236 o sufiksu u maćedonskim imenima sojeva na -ovci, -evci: Stojánovci, Dragánovci, Petrovci, Kóstovci, Penčevci itd. On veli da je ovaj nastavak nastao odatle što su se spojili (kontaminirali) pluralni nastavci ove i 'ci „als gewohnliche Plural-Endungen“. Kao primjer ovakve kontaminacije navodi plurale: grošóvci, košóvci od groš, koš, zapravo *grošove, košove + *grošci, *košci. Prvo i prvo, Stojanovci itd. nemoguće je odijeliti od općih južnoslovenskih familiskih imena izvedenih pomoću sufiksa ьc od adjektiva od ličnog imena na -ov, -ev kao što su Hodanovac (Žumberak, ime unijata, isp. Hodan, ime Vlaha), Markovac itd., čime se označuje jedan iz porodice kojoj je predak bio Hodan, Marko. To su supstantivizirani adjektivi. Plural za oznaku porodice ili mjesta gdje se tako nazvana porodica (zadruga) nastanila u ovom je slučaju kao i u svim drugima (isp. Krašići, Ramljani, Nijemci, Vladimirci itd. kao ime mjesta).

 

 

20. Isp. sada drugojačije tumačenje dodatka -ja kod O. Franka, Studien zur serbokroatischen Ortsnarnenkunde, str. 214 i sl.

 

 

87

 

Pored toga valja istaći da je Ml. posve zaboravio navesti bugarske primjere iz kojih bi se vidjelo da je -ci „gewohnliche Pluralendung”. Meni je poznat samo jedan takav primjer sa srpskohrv. teritorije, koja je toliko mrska Mladenovu. To je teoci od tele u značenju telad. Isp. još pilići, plural od pile [21]. Među plurale na -ci ne računa valjda vojnici, čoveci, učenici, protivnici što ih prethodno navodi. Ove riječi nikako nijesu mogle proizvesti kontaminaciju između -ove i -ci.

 

            37. U § 134 (str. 260) riječ je o balkanskom tvorenju futura, gdje se uzima 3. l. od htjeti ili nemati u vezi sa sporednom rečenicom sa veznikom da ili bez njega. Na tom mjestu Ml. krivo uči da šte potječe od hъštǫ. Mjesto -e od šte može da dođe u dijalektima i -a (šta, ša, ža). Taj je vokal a mjesto -e zacijelo nastao zbog asimilacije sa veznikom da kao i novogrčko θά što je skraćeno od θέλλω νὰ.

 

            38. Latinica kojom se služi Ml. pri naučnoj transkripciji bugarskih riječi dijelom je srpskohrvatska, a dijelom lingvistička. Na karti sam ipak opazio da bilježi maćedonsko mjesto Bzovik’ [22] nekom smjesom njemačke i srpskohrv. latinice: Sovič, kako se ovo mjesto ne zove u narodu.

 

            39. Uza sve ove nedostatke ne može se ipak poreći knjizi Ml.-a svaka vrijednost zbog toga što ne prikazuje samo fonetiku nego i morfologiju i sintaksu bugarskoga jezika. Pregled dijalekata dolazi takođe dobro, a isto tako i kratki prikaz bugarskoga književnoga jezika. U glavnom, njegova je knjiga jedina koja danas postoji o historiji bugarskoga jezika. Kakva je da je ona će za neko vrijeme ispuniti svoju zadaću. Da je pisana mirno i nepristrasno ona bi više zadovoljila onoj svrsi za koju ju je pisao Ml. negoli u ovoj polemičkoj formi.

 

 

II. (O nazivu „altbulgarisch" za književni crkveni jezik svete Braće)

 

            1. Da bi dobili jasan pogled na razvitak bugarskoga kao jezika koji pripada južnoslovenskoj grupi treba prije svega da se objasnimo povodom jedne od osnovnih grešaka u knjizi Ml. Ta greška nije samo njegova nego je i svih njegovih sunarodnika, a i mnogih njemačkih slavista. Ta greška, osim toga, nije čiste lingvističke prirode, nego je obojena i plemenskošovinističkom sujetom.

 

 

21. Isp. tur. pozajmicu piliğ „pile” iz našega plurala (Zenker 207, 209). U Žumberku ima još sing. pȉśće „pile", plur. piśćanci, gen. pl. pišćenȃc, dat. pišćancem.

22. Isp. moj članak citiran u bilj. 12, str. 287.

 

 

88

 

Ta osnovna greška je stalno identifikovanje jezika Ćirila i Metodija sa jednim današnjim bugarskim dijalektom. U svojoj knjizi Ml. ne čini nigdje nikakve razlike između ovoga i bugarskoga jezika. Po njemu je jezik svete Braće samo stariji stepen današnjega bugarskoga jezika. Prema tome njegova je terminologija historiskih epoha: staro-, srednje- i novobugarski period, onako od prilike kako se razlikuje staro-, srednje- i novofrancuski period u francuskoj lingvistici.

 

Ovakva perspektiva o jeziku svete Braće u odnosu prema današnjem bugarskom jeziku u osnovi je pogrešna. Ona stvara zabunu štetnu za nauku i circulus vitiosus od koga trpi baš historisko promatranje bugarskoga jezika. Potrebno je stoga metnuti stvari na pravo mjesto i tačno definisati oba pojma: šta je jezik svete Braće, a šta je bugarski jezik?

 

            2. Ml. je i sam ispravno istakao da je jezik svete Braće književni jezik stvoren za crkvene potrebe i da on, prema tome, nema ni fonetske ni leksikalne homogenosti. Sasvim je neispravno postavljati teritorijalnu bazu ovoga jezika na teritoriju između Soluna i Carigrada, kako je Jagić činio [23], sve ako je i prirodno uzeti da su sveta Braća kao Solunjani mogli da nauče njima najpristupačniji slovenski jezik na ovom prostoru. Niko još nije mogao utvrditi da se crkveni književni jezik Ćirila i Metodija poklapa posvemu s jezikom koji se govorio na teritoriji Solun — Carigrad.

 

Na osnovu izučavanja madžarskih, rumunskih, albanskih i novogrčkih slovenskih tuđica mi nesumnjivo saznajemo da i ove stare tuđice, koje su ušle u pomenute jezike u doba kad su Sloveni konstituisali države na velikim teritorijama Balkana i Panonije, dijele sve važnije fonetske oznake književnoga crkvenoga jezika svete Braće.

 

Za stare rumunske slavizme uzimam da su pozajmljeni ne od đačkih Slovena, nego od balkanskih [24]. Stoga one ne karakterišu dovoljno geografsku areu staroga cikvenoga književnoga jezika. Ali Madžarski slavizmi imperativno dokazuju da je teritorija crkvenoga književnoga jezika bila ne samo čitav Balkan, ukoliko je bio i jest slovenski, već i čitava panonska nizija. Dakle, ako već treba povući kakvu prugu od Soluna, onda se ne smije povući u pravcu na Carigrad, nego, da ostanemo u žargonu Ml. i ostalih, bar do — Pešte.

 

            3. Ovaj crkveni književni jezik zovu sveta Braća jęzikъ slověnьskъ. Oni ga nijesu ni mogli nazivati bugarskim, jer u njihovo doba još nije nastala identičnost izraza slovenski = bugarski.

 

 

23. Entstehungsgeschichte, str. 230.

24. Isp. Slavia VIII, str. 277 i sl.

 

 

89

 

Ova je identičnost, koja posvemu odgovara na galoromanskoj teritoriji identičnosti značenja lingua francisca = romanice, kasnijega datuma. Najstarije potvrde potiču iz početka t. zv. srednjebugarskoga vremena, iz 10 vijeka, i to baš u stranim grčkim vrelima.

 

Sudeći prema pisanim tekstovima, ova identičnost pojavila se najprije kod Grka. Život sv. Klimenta, napisan u grčkom jeziku u 10 vijeku (isp. ed. Miklošič, 1847, c. II), upotrebljava u istom značenju τὰ σθλοβενικὰ γράμματα, ali ἡ βουλγαρική za jezik, i zove narod τὸ τῶν σθλοβενῶν γένος εἶτ’ οὖν Βουλγάρων, iz čega se jasno vidi da su Grcima ovoga vremena izrazi slovenski = bugarski posve identični.

 

Naziv „altbulgarisch“ za crkveni književni jezik, prema tome, sasvim je proizvoljan i u pogledu teritorijalnom i u pogledu historičkom.

 

Identitet bugarski = slovenski ima takođe svoju teritoriju. Ta teritorija nigdje ne prekoračuje vizantiskih međa. Već zbog ovoga razloga ne može nikako da važi ovo nazivanje jezika koji se govorio na teritoriji Solun — Pešta.

 

Kao što svaki književni jezik ima prve svoje izvore u narodnom govoru, tako ih je bez sumnje imao i stari crkveni književni jezik svete Braće. Ali je posvemu pouzdano da se ti izvori ne slažu sasvim sa jezikom one teritorije gdje je u srednjebugarsko doba nastao identitet značenja bugarski = slovenski.

 

            4. Kasniji razvitak ovoga crkvenoga književnoga govora na sjeveru od Dunava u rumunskim kneževinama, od 12 vijeka pa sve do 16 vijeka, kada se javljaju prvi spomenici rumunskoga jezika, jasno dokazuje da je ovaj crkveni književni jezik imao na istoku isti razvitak kao i latinski književni jezik na zapadu. To je jezik crkve i društveno-političkog uređenja ne samo slovenskih država na Balkanu nego i neslovenskih rumunskih država sjeverno od Dunava. Kao jezik crkve, političkoga i društvenoga uređenja on ide i u Rusiju. Kao što u lat. knjiž. jezik crkve čini koncesije narodnom govoru u raznim, romanskim i neromanskim zemljama, na zapadu, tako i crkveni književni jezik čini koncesiju u raznim slovenskim zemljama narodnim govorima. Nastaju razne redakcije itd. Sve je to predobro poznato. Na ovom mjestu valja samo istaći potpuni paralelizam između književnih jezika crkava.

 

Prema svemu ovome, ispravna perspektiva na odnos ovoga crkvenoga književnoga jezika prema bugarskom dobiće se ako se učini upoređenje sa romanskim jezicima.

 

 

90

 

Latinski književni jezik, zahvaljujući hrišćanstvu, postao je književni jezik crkve i društvenoga uređenja u srednjem vijeku. Iz ovoga jezika ne razvijaju se posebni romanski jezici nakon propasti rimske imperije, koja je bila politički i društveni nosilac ovoga jezika. Romanski se jezici razvijaju iz vulgarnoga lat. jezika rimskih provincija, koje su nakon nestanka jedinstvene imperije postale zasebne političke jedinice.

 

Paralelizam između romanskoga zapada i slovenskoga istoka i ovdje je potpun.

 

Što je na zapadu u srednjem vijeku književni latinski jezik crkve i države to je na Balkanu kod Slovena i Rumuna, i izvan Balkana kod Rusa, crkveni književni jezik svete Braće. Kao što se na zapadu ne razvijaju iz književnoga lat. jezika crkve i države posebni romanski jezici, tako isto i slov. jezici bugarski, srpskohrv., slovenački i ruski ne razvijaju se iz ovoga crkvenoga književnoga jezika, nego iz narodnih govora odnosnih teritorija.

 

Kao što na zapadu crkveni latinski književni jezik ne pretstavlja najstarije faze pojedinih romanskih jezika, nego su to vulgarni latiniteti na odnosnim teritorijama (vulgamo-latinski na galoromanskoj teritoriji, ibero-romanski itd.), tako isto ni stari crkveni književni jezik svete Braće ne pretstavlja najstarije faze ni bugarskoga, ni srpskohrv. ni ruskoga jezika. Jezik svete Braće je samo najstariji slovenski jezik koji je bio za književne potrebe crkve i države fiksiran. On može da služi samo kao uvod za djelimično poznavanje najstarije faze svakoga slovenskoga jezika upravo onako kao što lat. književni jezik može da služi djelimice kao uvod u upoznavanje vulgarnoga latiniteta po provincijama rimske imperije.

 

Iz svega ovoga valja povući ovaj jedino mogući zaključak koji glasi: Nikako se ne smije smatrati crkveni književni jezik svete Braće za „altbulgarisch", jer on nije najstarija faza današnjega bugarskoga jezika, nego je samo najstariji slovenski književni jezik koji je baš time što je bio fiksiran bio i petrificiran.

 

Kao što se na. pr. za današnji francuski jezik ne smije kazati da se je razvio iz književnoga lat. jezika, nego iz saobraćajnoga, vulgarnoga lat. jezika, kako se govorio na određenom dijelu galoromanske teritorije, tako se ne smije kazati da se je bugarski jezik razvio iz književnoga crkvenoga jezika svete Braće.

 

            5. Kad smo ovako postavili na pravo mjesto crkveni jezik svete Braće i našli mu tačnu paralelu u razvitku književnih jezika u Evropi, nameće se pitanje: šta je današnji bugarski jezik?

 

 

91

 

To je, prije svega, južnoslovenski književni jezik koji kao takav ima svoje karakteristike, razlike i sličnosti kad se uporedi sa srpskohrvatskim književnim jezikom kao sa svojim najbližim susjedom.

 

Taj današnji bugarski jezik razvio se opet iz južnoslov. govora na teritoriji, koja se dâ približno omeđiti kao rezultat sticaja historiskih prilika.

 

Bugarski jezik može se nazivati samo onaj tip između južnoslovenskih književnih jezika koji pokazuje tačno određene odlike prema srpskohrvatskom i slovenačkom književnom jeziku. Te su odlike fonetske, morfološke, sintaktičke i leksikalne prirode. Dosta je za ovu priliku da se navedu samo neke glavne: a) fonetske: različito postupanje sa ѣ, sa nazalima ѫ, ѧ i poluglasovima ъ, ь; otsutstvo epentetskoga l itd., b) morfološke: -e mjesto -o u 1. 1. pl. itd., c) sintaktičke: stvaranje postpozitivnoga člana iz nenaglašenih pokaznih zamjenica, zamjena padeža sintaktičkim putem itd. Te se osobine ne nalaze ni u književnom jeziku srpskohrvatskom ni u slovenačkom i zbog toga one ne označuju individualnost ovih književnih jezika nego — bugarskoga jezika.

 

            6. Drugo je pitanje, moramo li smatrati bugarskim dijalektom svaki onaj koji sadrži barem jednu ili više od ovih odlika bugarskoga književnoga jezika. I Ml. priznaje zajedno s Jagićem i ostalima da među t. zv. bugarskim dijalektima ima i takvih koji pokazuju određene prelaze prema srpskohrvatskim (na. pr. § 199). To drugim riječima znači da se oni mogu smatrati i srpskohrvatskim kad se promatraju sa srpskohrvatske teritorije, kao što ih on smatra bugarskima zato što ih promatra iz Sofije. U stvari, to je pitanje terminologije i ukusa, neke vrste logomahije, lingvističko idolopoklonstvo. Ovo je pitanje bez važnosti za lingvistu naučnika. Ono može da bude od važnosti samo za čovjeka plemensko-šovenski raspoložena, koji hoće da od lingvistike pravi politiku. Da ovo raspoloženje nema nikakve veze s naukom, to će valjda jednom Ml. morati da prizna. Za lingvistu naučnika južnoslovenski dijalekti čine jednu cjelinu sa lokalnim varijacijama koje se grupišu geografski i čine među sobom prelaze, nijanse, veće i manje srodnosti.

 

Sasvim treće je pitanje, kakva mora da je svijest plemenska, politička i državna onih pripadnika koji govore ovim prelaznim dijalektima. U ovom pogledu Ml. stoji još na stanovištu slovenske lingvističke romantike iz onoga vremena kad je i lingvistika kao i historija služila buđenju narodne svijesti. On lingvistikom hoće da utvrdi pripadnost maćedonskih Slovena bugarskom plemenu.

 

 

92

 

U stvari imamo ovdje istu pojavu kao i na srpskohrvatskoj teritoriji. Lingvistički se nekada htjelo utvrditi da samo čakavci mogu da budu Hrvati po plemenu, kao što se sasvim ozbiljno tvrdilo da u pogledu jezika kajkavci ne mogu da budu plemenski Hrvati, već Slovenci. Ovo posljednje shvatanje našlo je odjeka čak i u Rječniku Jugoslavenske akademije u Zagrebu, koji se zove „Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”. Leksički materijal kajkavskih pisaca nije obrađen u njemu. Danas na ovakvu lingvističku politiku niko ozbiljan više ne misli ni na slovenačkoj ni na srpskohrvatskoj teritoriji. Ona još jedino cvjeta na bugarskoj teritoriji kad je god riječ o Maćedoniji ili o slovenskom elementu u rumunskom, arnautskom i novogrčkom jeziku. Nadajmo se da će je i tu otpuhnuti vrijeme i zamijeniti drugojačijim gledanjem na južnoslovenske književne jezike i dijalekte njihovih teritorija.

 

            7. U vezi sa ovim valja utvrditi još ove stvari, koliko se tiču knjige Ml.

 

Gore smo vidjeli da njegova terminologija u pogledu crkvenog književnog jezika svete Braće nije jedinstvena. Taj se jezik zove „altbulgarisch”, „bulgarisch-slovenisch” i „altbalkan-slovenisch”. Ova sasvim nejedinstvena terminologija najbolje dokazuje da Ml. sam zapravo — u teoriji barem — ne zna šta bi učinio s ovim jezikom, kad je riječ o historiji bugarskoga jezika, tj. o historiji razvitka onih osobina koje označuju individualnost bugarskoga književnoga jezika. U praksi je on doduše pomiješao sve, i ovaj najstariji slovenski književni jezik i današnji bugarski književni jezik. O svemu i svačemu dao je mnoštvo dijelom slabo povezanih, aforistički napisanih primjedaba. O glavnim stvarima dakako najmanje. U odjeljku za sintaksu očekivali bismo bez sumnje da će dati historiski pregled sintakse člana. Kako ćemo još niže vidjeti, o ovoj najvažnijoj karakteristici bugarskoga književnoga jezika nema gotovo ništa. Očekivali bismo, dalje, tačan pregled razvitka arhaične upotrebe padežnih morfema i sintaktičke zamjene starih padeža. Osim primjedaba, ni o ovoj osobini nema sistematskoga historičkoga pregleda.

 

Najvažnije je, međutim, ovo što slijedi.

 

Kad već Ml. meće pod bugarsku plemensku kapu gotovo čitavu balkansku slovensku teritoriju, koliko je služila kao iradijacioni centar za slavizme u rumunskom, albanskom i novogrčkom jeziku, pa kad prelazi na sjeveru i Dunav, na teritoriju panonskih i đačkih Slovena, očekivali bismo s punim pravom u njegovoj historiji bugarskoga jezika da će nas tačno obavijestiti o historiskom razvitku samoga naziva ovoga jezika.

 

 

93

 

O ovom najvažnijem pitanju historiske gramatike bugarskoga jezika on, slovom, mramorkom ćuti.

 

Kako naziv Bъlgarinъ nije prvobitno naziv za Slovena, nego je u historisko doba, dakle u vrijeme kad se o tome možemo obavijestiti na osnovu dokumenata, naziv Bugarin postao sinonim za Sloven, treba, prije svega, tačno utvrditi kada i gdje se stvara taj sinonim. To treba utvrditi tim prije što naziva Bugarin ne poznaju ni Rumuni ni Arnauti, ma da su prvi već u doba samostalnih bugarskih država živjeli u simbiozi sa onim Slovenima s kojima su vladali Bugari i s njima pravili balkansku historiju u sukobu sa Vizantijom. Ako se uzme kao pouzdano da su Arnauti živjeli u simbiozi sa Rumunima, onda valja otsutstvu naziva Bugarin za Slovena u ova dva jezika dati još veću važnost. Oba ova naroda znaju samo za latinski naziv Sclavus > rum. Scļaŭ, am. Šk’a. [25]

 

Naziv Bulgaros znaju na Balkanu samo vizantiski pisci. Oni ga upotrebljavaju do 10 vijeka ne da označe Slovene, nego da označe organizatore slovenske države s kojima ratuju [26]. Za Slovene oni upotrebljavaju dijelom latinski oblik u kojem je sufiks radi vulgarno-lat. deklinacije ispao ili dijelom svoj, u kojem je slovenski sufiks -ěninъ bio zamijenjen grčkim ktetičkim sufiskom -ηνός koji služi za izvođenje imena stanovnika od imena gradova [27].

 

 

25. Isp. o tome moj članak u Гласнику Скопског научног друштва sv. V, str. 337. Izvođenjima na tom mjestu dodajem sada da Arnauti što dođoše u 18 vijeku u okolinu Zadra (to je selo Arbanasi) vele za jezik susjednih Hrvata takođe škeníšt kao i u Maćedoniji za jezik tobožnjih Bugara. Latinski oblik Sclavus, o kome isp. moju studiju što sam je publikovao u Mélanges de philologie et d’histoire offerts a M. Antoine Thomas, Pariš 1927, str. 413—416, nalazi se kadikad i kod samih vizantiskih pisaca, na. pr. kod Theophanesa, doduše rjeđe negoli Σθλοβενός, — ἡνός, Σκλαυίνος itd. Da arn. šk’a potiče iz lat, to dokazuje i sufiks u škīn f. „.Srpkinja" (u govoru sjevero-zapadnih Gega) < lat. sclav -īna Sufiks -īnus koji u ovoj riječi upotrebljavaju Arnauti da označe ženski rod, latinskoga je porijekla.

 

26. To se vidi odatle što vizantiski pisci kad pišu o prvim kretanjima tursko-tatarskih Bugara na Haemus tačno razlikuju balkanske Slovene od Bugara. Isp. na. pr. Theophanesa koji tačno razlikuje Βούλγαροι od τῶν παρακειμένων Σκλαβίνων (ili Σκλαβηνῶν). I u legendi o sv. Dimitriju tačno se razlikuju balkanski Sloveni od Bugara; isto tako i u 8 vijeku za vizantiskih bojeva protiv bugarskih kanova Tervela i Teleca (762/5). Justinijan II tačno razlikuje τοῦς Βουλγάρους od prve maćedonsko-slovenske države koju zove τὰς Σκλαβινίας. Od vremena kad turkotatarski Bugari zagospodovaše i pomenutom prvom slovenskom državom na Balkanu za kana Presijama (g. 838), lako je razumjeti što Vizantija ima u vidu samo Bugare koji su znali organizirati jake napade na Vizantiju ne samo do tada, nego i poslije toga važnog događaja i što pod tim imenom razumijevaju i Slovene koji su u njihovoj vlasti. Isp. Niederle, Slovanské starožitnosti II 2, str. 407, 411.

 

 

94

 

Naziv Bulgaros i kod Grka kao i kod samih Bugara dobija kasnije značenje Slovena [28]. U ovom posljednjem slučaju pokazuje i novogrčku pojavu prelaza λ pred labijalom u ρ: Βούργαρος. Od Grka preuzimaju i Cincari grkomani svoj naziv Vurgur, kojim zamijeniše svoj stariji Scļaŭ. [29]

 

Za onu najstariju slovensku državu na Balkanu, koju Bugari najradije meču pod bugarsku kapu, za Maćedoniju, za zemlju u kojoj je, kako ćemo vidjeti, bila i najstarija simbioza Slovena, Rumuna i Arnauta, vizantiski pisci uopće ne znaju za naziv Βουλγαρία, nego Σκλαβηνία [30]. S ovom se činjenicom posvema poklapa arnautski naziv Škinike [31] za Maćedoniju, a tumači se najlakše i otsutstvo naziva Bulgarus kod Rumuna i Arnauta.

 

            8. Kao što kod Hrvata nalazimo lično ime Hrvatin, nastalo od plemenskoga od najstarijih vremena, tako i u Maćedoniji nalazimo ime Srbin [32] kao lično ime sve do dana današnjega. Lično ime Hrvatin sačuvalo se do danas samo kao prezime. Nigdje se ne nalazi lično ime Bugarin u Maćedoniji, kao što ga uopće nigdje i nema u ovoj funkciji ni na kojoj slovenskoj teritoriji, pa ni kod samih Bugara.

 

            9. S ovom se posljednjom činjenicom slaže i to što se oni maćedonski Sloveni koji se u 16 vijeku sele na sjever u rumunske kneževine ne zovu u rumunskim dokumentima Bulgărĭ, nego Sârbĭ i što crkvenoslovenski jezik svete Braće Rumuni u 16 vijeku zovu isključivo sărbesc (srpski) pored slovenesc [33].

 

 

27. Isp. grafije cara Konstantina u mojem radu citiranom u bilj. 10, str. 169, § 51.

28. Sa Niederleom l. c. mora se uzeti da se je identifikacija Slověninъ = Blъgarinъ dogodila nakon zauzeća maćedonske slovenske države od Bugara i nakon što se je bugarska vlast raširila na sjeveru do Srijema i na zapadu do Jadranskoga Mora. Prva potvrda za tu identifikaciju potječe iz 10 vijeka kada jedno grčko vrelo zove Slovene na poluotoku Chalkidike Bugarima. Isp. Niederle, o. c. str. 411.

29. Isp. Per. Papahagi, Numiri etnice la Aromâni, Analele Ac. române, s. III, t. III, str. 131-161.

30. Isp. Niederle, Slovanské Starožitnosti II, 2, str. 415.

31. Ovaj arnautski naziv zemlje (isp. Jireček, Geschichte der Serben I, 114) odgovara sasvim lat. adjektivu, koji se pojavljuje g. 879 u pismu pape Ivana VIII: sclavinica lingua (isp. Vondrak, AfslPh XX, 143 i Jagić, Zur Entstehungsgeschichte, str. 21).

32. Vidi o tome moj rad o maćedonskoj toponomastici što će izaći u Гласнику Скопског научног друштва, κњ. XII, стр. 209.

 

 

95

 

Ovaj posljednji podatak je zbog toga važan što stara rumunska pravoslavna crkva stoji u vezi sa ohridskom. Kad bi se crkveni jezik u Maćedoniji bio zvao bugarski morali bi ga i stari Rumuni ovako zvati, tim prije što im je crkva u vezi sa maćedonskom.

 

            10. O tome kako su razdijeljeni nazivi jezika na onoj teritoriji koju obrađuje Ml. u svojoj historiji, kako se historiski odnosi naziv slověninъ, slověnьskъ prema blъgarinъ, blъgarьskъ, srъbinъ, srъbьskъ, i o tome kako zovu oni balkanski narodi jezik Slovena od kojih posuđuju „bugarske” riječi, Ml. mramorkom ćuti. To čisto naučno pitanje ostavlja valjda „na velikosrъpskite učeni”, a sebi pridržava pravo da iz lingvistike pravi sredstvo za političku propagandu.

 

 

III. (O fonemima proizašlim iz ѣ)

 

            1. Na str. 13 veli Mladenov da je dioba današnjega bugarskoga jezika na dva dijela (ě-Bipartition), na istočne i zapadne dijalekte, na osnovu izgovora ’a, ä, e za ѣ samo nužno zlo. Ovo svoje mišljenje ponavlja na više mjesta, isp. str. 316. Razlog leži, veli, u tome što za današnji izgovor Prilep daju vizantiski pisci stariji Πρίλεαπος itd. Prema tome, ovaj princip nije dobar za diobu. Koliko bi i vrijedio danas, ne vrijedi po njegovu mišljenju za starije doba.

 

 

33. Bărbulescu, Relations des Roumains avec les Serbes, les Bulgares, les Grecs et la Croatie, p. 239, 234—238. G. 1581 Coresi, otac rumunske književnosti, prevodi na rumunski „cartea sǎrbeascǎ”, a misli na crkvenoslovensku knjigu. Isto tako i Palia din Oraştie (a. 1582) prevodi se iz „limbǎ sǎrbeascǎ” u rumunski. Kao u ova dva dokumenta, tako i u Novom testamentu iz Bǎlgrada (Erdelj) zovu se crkvenoslovenske knjige sǎrbeşti (pl., a. 1648). Još je očitiji Coresi u nazivu crkvenoslovenskoga jezika u propovjedi I (Cazania I iz g. 1579—1580), gdje veli da pop govori Rumunima u stranom srpskom jeziku (sǎrbeaşte), koji ne razumiju. Crkveni slovenski jezik zovu rumunski dokumenti i apstraktnom imenicom sărbie (a. 1675). Ovaj jezik govore samo popovi. Ime Maćedonca Aleksandra Velikoga znači prema rumunskom romanu iz g. 1799 u srpskom (sărbeşte) „izbran”. Ova se naša riječ izrijekom navodi u romanu pored rumunske ales. Prema tome vidimo da se u staroj crkvenoj rumunskoj literaturi zove crkvenoslovenski jezik samo srpski, nikada bugarski. Potvrde koje navodim lako se nađu u Gasterovoj Chrestomatie română, sv. 1, str. 33, 37, 125, 24, 220. Čudim se da Tiktin nije uzeo u svoj historički rječnik (Rumänisch-deutsches Wörterbuch, i s rum. naslovom) riječi sârb, sărbesc, sărbie koje su ipak važne za rum. jezik 16 vijeka, za t. zv. limba veche. Sa istim apstraktnim sufiksom -ie, zovu Rumuni u ovo doba crkvenoslovenski jezik i slovenie (u rum. molitveniku iz g. 1689). Postoji i glagolska izvedenica odatle slovenì, koja ima dva značenja: 1. sricati (épeler), 2. mucati i sačuvala se do danas u govoru prostoga naroda u Munteniji (slomni, slovnì, slogni). Prvo je značenje glagola bilo „čitati crkvenoslovenske knjige”.

 

Dodatak (str. 145):

    Ad bilj. 33. Da prosti rumunski narod naziva Bugare samo sârbul i şchĭaŭ i da je današnji rumunski naziv bulgar literarnog skorašnjeg porijekla za to zna i B. Conjev, [112] Езикови взаимности itd. 127. Njegov rum. plural şchiai je pogrešan. Mora biti şchei. Nije tačno ni njegovo tvrđenje da rum. şchĭaŭ može da potječe od arnautskoga shkā, pl. shqē (Godin, Deutsch-Albanisches Wörterbuch, str. 323). Oba se oblika osnivaju na balkansko-latinskom sclavus. Imaju isto vrelo. Nezavisni su jedan od drugoga ine stoje u odnosu pozajmljenih riječi. Ako Conjev kaže za rum. naziv sârbul za Bugarina ovo: „ sârbul произлиза от времето, когато не се правила разлика между книжовен сърбин и българин“, onda je to sasvim tačno. Conjev, dakle, sudeći prema ovoj rečenici, i sam drži da je današnje oštro razlikovanje сърбин и българин literarnoga porijekla i da nije usađeno u narodu. Tačno. Ali se Conjev nije zapitao odakle dolaze Dakorumuni (tj. Rumuni koji stanuju sjeverno od Dunava od 12. vijeka) do toga da imaju za Bugare pored najstarijega naziva sg. şchiaŭ, pl. schei još i plemenski naziv sârbul? Ako se prihvati naše mišljenje da je najstarija rumunsko-arnautsko-slovenska simbioza nastala na teritoriji Justinianove prefekture, u Maćedoniji, onda je ovo rumunsko dvostruko nazivanje Bugara sasvim jasno. Najstariji je naziv za njih kao i za Slovene uopće Schiau i to zbog toga što ovaj naziv poznaju i Arnauti. Naziv sârbul koji Arnauti ne poznaju kasniji je.

 

 

96 

 

Na str. 63 (§ 34) opet uči da je i̯a (a) za ѣ bila karakteristika “balkansko (bugarsko)-slovenskoga i dako-slovenskoga jezika". Veli doduše sa rezervom: „wie es scheint".

 

Kod ova dva tvrđenja autorova moramo se malo duže zadržati.

 

Mišljenje Mladenova o neshodnosti refleksa od ѣ za diobu današnjih bugarskih dijalekata može se i primiti. I drugo njegovo učenje može se prihvatiti takođe, ali s tim da se je ѣ izgovaralo diftongički kao ea, i̯a u najstarije doba na čitavoj jugoslovenskoj teritoriji, od Alpa do Soluna, a ne samo na onoj gdje se je dogodio identitet bugarski = slovenski, kako bi Ml. htio.

 

Da je taj izgovor važio i za najstarije doba srpskohrvatskoga i slovenačkoga jezika, to sam, nadam se, dokazao u članku „Iz slovenačke toponomastike" što je izišao u VIII svesci „Časopisa za slovenski jezik, književnost in zgodovino", str. 118-125. [34] Tu sam naveo pored tuđica uzetih iz balkanskoga latiniteta i iz raznih dijalekata dosta domaćih riječi, koje su dijelom sačuvale do danas izgovor a u određenim položajima, a dijelom pretvorile ono i̯a što potječe iz drugih vrela u određenim pozicijama u ѣ > e, ije, i. Uslov za čuvanje arhaičkoga izgovora na srpskohrv. i slovenačkoj teritoriji je palatalno ř koje u toku vremena gubi palatalnost, i̯, palatalno ń i djelimice l.

 

            2. Upotrebljavam ovu priliku da dopunim seriju već navedenih primjera novima.

 

Za tip razvitka lat. rapa > južnoslov. > rěpa ima još potvrda u tuđicama:

 

   1. črěmiga „Fass" < κεραμίδα. Isp. Berneker 160. Isp. promjene krajnjega sloga -da > -ga, isp. opće romansko osciliranje između catreda i catrega, REW³ 1768 i ZfrPh XXXVI, str. 646 n° 10 i kaciga za cassida.

 

   2. Ovamo ide i ime svetitelja Cyprianus koje daje Čabrěn, Čabrinovič, ZfrPh. XLVI, str. 388 br. 4 pored b) Čubranović.

 

   3. brenke pored branke pl. „škrge" u Dalmaciji, od branchia REW³ 1271a sadrži isti slučaj.

 

   4. Isto tako i brȁče (Boka) pored brȅče (Bela, Štulić) < lat. brace, ma da se u ovom slučaju može raditi i o prelazu á > e koji se je dogodio u dubrovačkom romanskom dijalektu.

 

   5. Pored broskva govori se na šibenskim otocima brȅska < brassica. Ovako mi javljaju moji izvjestioci iz onoga kraja.

 

 

34. Ovdje indirektno odgovaram i na neke primjedbe M. Małeckoga ЈФ XI, str. 216—219 i F. Ramovša, ibidem, str. 319 sl.

 

 

97

 

   6. Pored benevrake govori se i benevreci < veneticae bracae.

 

   7. Pored mogrâń „šipak” (Rab, Krk, VI, 805), mogrân (Božava na Dugom Otoku) < malum graneum postoji ime zaliva blizu Budve Mȍgren (danas kupalište, isp. i ARj VI, 805).

 

Imamo, dakle, dosta tuđica koje vele da je strano r bilo identificirano sa palatalnim slovenskim ŕ. Zbog toga došlo je do neke vrste a sa palatalnim početkom.

 

Ovo je ’a bilo identificirano sa ѣ ne samo na bugarskoj teritoriji nego i na srpsko-hrvatsko-slovenačkoj [35].

 

Tréva u Maćedoniji i bug. trěvá (Weigand — Dorič) za trava veli nam da je i u slovenskim riječima došlo do sličnoga osciliranja u izgovoru konsonanta r i zbog toga do tvorenja neke vrste diftonga ’a. Ovaj diftong bio je, dakle, i u domaćim riječima identifikovan sa ѣ upravo onako kao u Maćedoniji i̯a > e u Dǫbrovi̯ani > Dobroveni.

 

Od domaćih primjera idu ovamo još resti pored rasti i ime mjesta Resnik za starije Rastinico (ЈΦ VI, str. 78, no 45).

 

Možda se ovako može tumačiti i rebâc na Rabu (Kušar 7), orebac u Bakru i Vrbniku (ARj IX, 162), oreb, orebica i ime naselja Orebić na Pelješcu, koje je nastalo po prezimenu porodice iz Bakra. Isp. i madž. veréb prema rum. vrabie, srpskohrv. vrabac.

 

Domaća imena lična pokazuju takođe ovu pojavu. Dubrovačka vlasteoska porodica Grade (hipokoristik od Gradislav) zove se u dokumentima Grede. Primjer je nesiguran iz istoga razloga kao i brȅče, g. brȇča za brȁče.

 

Za potvrdu tipa obratnoga razvitka koji se vidi u lat. pěrsĭca > južnoslov. *prêsьky, prêsьka > srpskohrv. praska, praskva, na čitavoj, teritoriji od Cresa (Tentor 155) do Prizrena, imamo još jedan primjer u bratvȅla (Božava na Dugom Otoku) „mastietto" < *vertibellum REW 9251.

 

Pored arhaizma praska, praskva općenit je i oblik breska, breskva, ikavski brȉska (Žumberak, katolici):

 

Ovakvu oscilaciju pokazuje i domaći prefiks prě > 1. pre, 2. pra. Za pradjed, prababa u štokavskom govoru veli se na Cresu (Tentor 155) prenono, prenona. Drugi dio ovoga komposita je italijanska riječ nonno, nonna.

 

Mislim da ovamo treba računati i riječ škrȁpa koja se čuje u Dalmaciji u značenju pukotine među karsnim kamenjem.

 

 

35. Kad je konsonant ŕ itd. izgubio palatalizaciju, ostalo je samo a (isp. a za ѣ poslije r c u lovečkom dijalektu, Ml. str. 92), koje se nije dalje razvijalo, jer nije bilo diftong.

 

 

98

 

Pored ovoga oblika govori se i škrip. Gdje, o tome nijesam još obaviješten. Zore, Paljetkovanje (Rad 114, str. 227), zabilježio je za òsredak i ograđenik, riječi koje se govore u Konavlima, značenje koje ovako definiše „škrapica zemlje u stijenju za pašu“. Značenje riječi škrapa navodi nas na lat. deverbalnu izvedenicu crěpa REW3 2313, od crěpare „raspuknuti se“, koja se često upotrebljava u kotorskim dokumentima kao naziv mjesta u pećinama okoline Kotora (danas Kaštio). Ovi dokumenti pišu de crepis, criapis [36]. Proteza s- je česta u italijanskim riječima.

 

Arhaizam ѣ > ’a nalazi se na srpskohrvatskoj teritoriji i u tipovima poslije l. Pored primjera navedenih na citiranom mjestu evo još novih.

 

Romanskim tuđicama tipa Spaletum > Split [37] valja još pribrojiti ove: 1. lèbrak, g. lebráka (Budva) pored lumbrak (Split), lòmbrāk (Dubrovnik) < lat. labrax, ak. -acem; 2. levorȉka „der Lorbeer", levȏrnica (Muo u Boci prema Rešetaru, Der štokav. Dialekt, str. 246) pored lavorika, lovorika u drugim krajevima, od lat. laurus.

 

Od domaćih riječi ide ovamo lȅbūt  (Dubrovnik, Vrančić, Stulić, ARj V, str. 944) pored labud.

 

Ovi primjeri dokazuju da je i l kao i r nekada imao tanku palatalizaciju [38]. Zbog toga je i poslije njega nastalo ’a, koje je opet bilo krivo identifikovano sa ѣ.

 

 

36. Isp. A. Mayer, Nastavni vjesnik XL, str. 35: a. 1356 de Crepi, a. 1331, 1338 de Crepis; a. 1419, 1436, 1550 sa romanskom ili slovenskom veoma interesantnom diftongizacijom Creapis, Criapis, Criapi. Ova diftongizacija potvrđuje vezu sa lat. ė. Da bi Crepis bio ostatak predrimskoga ilirskoga lokativa plurala kao Crepsa > Cres, kako veli autor, sasvim je suvišna supozicija. To je jednostavni ablativ plurala a- ili o- deklinacije. Plur. -i za lat -ae -i je obična ital.-rumunska pojava.

 

37. Najnovije tumačenje A. Mayera, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku L, str. 104—101, nikako se ne može prihvatiti. On suponira već za 7 vijek prelaz naglašenoga dalm.-roman. á > ú > ъ kao i prelaz nenaglašene penultine a > e > ѣ, za što nema nigdje nikakvih primjera ni dokaza. Lat. cómĭtem > kъmet, na koje bi se eventualno moglo upozoriti, ako je etimologija ispravna, nikako ne potvrđuje Mayerovih supozicija. Kad se već poziva na Bartolia, zašto prećutkuje baš za Spálatum tako važan veljotski primjer kao što je kámb > cánaba i srpskohrv. rakno > rácanu, Bartoli II § 308 i 317 i REW³ 1569 i 6983. Sva tri primjera pokazuju jednako tretiranje nenaglašene penultime. Prema tome, Rešetarovo mišljenje da se u Split radi o slov. likvidnoj metatezi, kao i, primjerice, u Mĕlita, staro-dalm. Melta > Mljet, ostaje na snazi. — Problem stoji jedino u á > e, o čemu se mogu praviti razne supozicije i nagađanja.

 

38. Možda onakvu kakva se čuje oko Bitolja i u arnautskom jeziku. Grci čuju slov. ļ kao l, koji je mek. na. pr. κράλης „kralj", isp. u mać. Krali Marko.

 

 

99

 

Stoga sasvim je razumljivo što ѣ poslije čl daje oba rezultata, stariji i noviji. Na Cresu (Tentor 153, 189) imamo cjȇn ili cjȅnek u značenju koljeno, u Dubrovniku skļȇn „articulus", u Travniku ikavski c̀lȋn „nož „mit einem Griff versehen" (Rešetar, o. c., str. 231), učliniti, člȉjen (Nast. vjesnik X, 265). Pored ovih novijih refleksa imamo i arhaizme: člȃn „dio vinograda“ (Zore, Paljetkovanje, Rad 108, str. 220, ne veli gdje se tako govori), članak i škljanak „zglob čkláńȁc „Gelenk" (Ozrinići) od noge povrh pete", općeno srpskohrv. član; slovenački člen i članek.

 

I za položaj poslije protetičkoga j- ima stranih i domaćih primjera. Lat. agrĕstis REW³ 295 daje jegrist, jegrišt i egreš [39]. S ovim se primjerom slaže Jedrȇj na Cresu (Tentor 191) pored Jadre, ime mjesta Jadrtovac (ital. Castel-Andreis), od ličnoga imena Andreas.

 

Od domaćih riječi treba spomenuti ime mjesta Jesenice u Dalmaciji i Sloveniji (ovdje njem. Assling za starije Jasenice).

 

Za obratan tip ĕdъ (Berneker 271) imamo jȃd „ijed", jȁdati se „jediti se" pored naȉđen „najeđen" na Rabu (Kušar 3), zatim na istom otoku jȁdro, jȁdrit za ĕdro (prema ARj IV, 562).

 

Za čuvanje arhaizma poslije ń kao u tipu nȁdra nȁdarnica (Žumberak, katolici) dolazi u obzir kao paralela gnazlo (Milčetić u Radu 121, str. 109), gńāzdȍ, gńāzdȉt se „komešati se" na Rabu (Kušar 3).

 

U vezi s ovim veoma je interesantno promatrati naziv morske ribe lubȋn, koji dolazi od lat. izvedenice lŭpīnus [40]. Na ikavskoj teritoriji u Dalmaciji bilo je i identifikovano iz nepoznatih razloga sa onim i koji je nastalo od ѣ. Stoga nalazimo ovu istu riječ na ekavskoj čakavskoj teritoriji u obliku lubȇn (istočna Istra, Rešetar, o. c. 248). U Boci Kotorskoj sačuvao se, kao neko čudo, arhaični izgovor ovoga krivoga ѣ. U Dobroti se govori lubijȁo, gen. lubijala, u Mulu ļubļaj (isp. ļȗbljāj, ARj VI, 196), u Prčanju lumbijȁo, gen. -ālȁ sa umetnutim m kao u dumbok za dubok (Rešetar o. c. 153 § 74). Što se tiče ie> ia u Boci isp. gore bilj. 36.

 

Na srpskohrvatskoj i slovenačkoj teritoriji imamo u svemu oko pedeset pouzdanih primjera koji su sačuvali arhaični izgovor ea, ia ’a, a za ѣ.

 

 

39. Potvrde vidi u ARj, sv. IV.

40. REW³ 5170 ne navodi potvrdu iz romanskih jezika za ovo značenje, ali kako ital. lupo znači i ,Seebarsch“, a u kat., španj., portug. i izvedenice odatle llobina znači istu morsku ribu, nema sumnje da i naš lubin ide u pozajmice iz staroga dalmatinskoga jezika. Za p > b isp. nebut, nebuča < nepote, nepotia u Boci. O ovom posljednjem problemu drugom zgodom.

 

 

100

 

Prema tome valja zaključiti da su se današnji srpskohrvatski refleksi e, ije, i razvili iz istoga prajugoslovenskoga diftongičkoga izgovora kao i bugarski ’a, e, sve ako se na ovoj teritoriji ovaj refleks ravna kadikad kao i rumunsko e, prema završetku riječi. Južnoslovenska je teritorija bila jedinstvena i u ovom pogledu. Maćedonski dijalekti i u ovom pravcu činili su u prošlosti kao i danas prelaz prema srpskohrvatskima.

 

Iz ove činjenice valja povući i dalji zaključak da se Ml. apsolutno vara ako zbog ѣ > ea u rumunskim, grčkim i arnautskim slavizmima zaključuje da oni moraju da potječu iz bugarskoga vrela. Iz ovoga refleksa smije se povući samo hronologički zaključak koji ovako glasi: Ove tuđice mogu da potječu, ali ne moraju, iz najstarijeg doba južnoslovenskih dijalekata uzetih kao cjelina. Proizvoljno je nazivati ovo doba „altbulgarisch“. To smo vidjeli već gore u poglavlju II. I ovdje mora da vrijedi pravilo „qui bene distinguit bene docet“.

 

            3. U pitanju kako se ima nazvati ovaj prvi period južnoslovenskih dijalekata iz kojih potječe i crkveni književni jezik svete Braće valja postupiti na isti način kao i kod naziva onoga jezika iz kojega se razvio današnji rumunski jezik. Zna se da se taj jezik razvio iz vulgarnog latiniteta kako se govorio na Balkanu. Bilo bi sasvim krivo, i niko to dosada nije ni činio, nazivati starorumunskim onaj period koji je služio kao osnovica razvitku današnjega rumunskoga jezika. O rumunskome se može da govori samo od vremena kada glasovi, oblici i sintaksa i leksikon ovoga balkanskoga latiniteta počinju da pokazuju pojave koje sačinjavaju individualnost današnjega rumunskoga jezika, dakle od onda kada na primjer: 1) naglašeno a pred nazalom pokazuje î, a nenaglašeno a kada postaje ă; kada intervokalno l postaje r itd., 2) kada pluskvamperfekat konjunktiva dobiva značenje pluskvamperfekta indikativa itd., 3) kada se futur I počinje opisivati sa volere, kl. lat. velle ili praviti sa prezentom od habere i sporednom rečenicom, kada se počinje razvijati postpozitivni član itd.

 

Ako ovo sigurno spoznanje apliciramo na bugarski jezik, onda slijedi da se o bugarskom jeziku može govoriti tek onda kada se počinju razvijati bitne oznake današnjega književnoga bugarskoga jezika, dakle kada se počinje javljati skraćeni infinitiv, postpozitivni član, gubitak deklinacije itd. Prosta je proizvoljnost proglašivati stari južnoslovenski period, koji je bio na pr. u pogledu izgovora ѣ jednak od Alpa do Soluna, iz bilo kakve sujete bugarskim. To znači samo brkati pojmove i ne razlikovati kako treba etape jezičkoga razvitka.

 

 

101

 

            4. Ovom prilikom treba ispraviti još neka kriva učenja Mladenova, koliko se odnose na ѣ.

 

Na str. 90 uči da je rumunsko izmană „košulja" nastalo iz abg. izměna „mit geschwundener Palatalitat der (ispravnije: des) vorhergehenden Konsonanten" i upoređuje radi objašnjenja nbg. preḿána. Izmană nastalo je iz izmeană kao i vac iz veac < věkъ. To je čisto rumunska pojava i ne tiče se bugarskoga razvitka ѣ > ea > ia > ’a. Isp. udžbenik Tiktinov § 21.

 

            5. Rumunski refleksi za ѣ kao i grčke grafije Δεάβολις (Anna Komnena), Σβενεάπολις < Zvьněpol’e, Βεανίτζα < Věnьcь, Ῥεάχοβος < Orěhovica itd. dokazuju da je najstariji južnoslovenski izgovor bio ea. Ovo ea nije još izazivalo palatalizaciju prethodnoga konsonanta. To se vidi najbolje iz rum. deal „brijeg" < dělъ. Kad bi bilo ispravno tvrđenje Ml.-a, onda bi morali očekivati u rumunskom nešto kao *zalu. Ovo se nigdje ne nalazi.

 

            6. Dalji razvitak diftonga éa u i, tj. asimilaciju vokala e prema slijedećem naglašenom jačem vokalu ne pokazuju rumunski refleksi, nego grčke grafije kao Πριζδριάνα za Prizrěnъ, τὸ Στριάμον za Srêmъ, Διαβαινᾶ < Dêvьna, Τριάδιτζα > Srědьcь. Ovaj stepen pokazuju i grčki slavizmi: ἀστριάχα < strěha; γκασιανίτσα < gǫsěnica; κολιάντσα < kolěno + ьce.

 

            7. Kako je naglasak diftonga prešao na najjači vokal éa > iȧ, jasno je da je i moralo biti u toku vremena tretirano kao da je u hiatu tj. da je moralo postati i̯ i izazvati, baš kao u romanskim jezicima, primjerice lat. radia > rum. rază, palatalizaciju prethodnoga konsonanta. Palatalizacija se mogla i izgubiti: ia postaje ’a, a. Ovaj stepen bilježe Vizantinci grafijama kao što su Τράλιτζα za Srědьcь, Πρίλατος u dokumentu Vasilija II Bugaroubice, κρασιμέρη kod cara Konstantina < Krěsimerь. Ovaj stepen pokazuju i slavizmi u novogrčkom i arnautskom jeziku, nikako u rumunskom. Novogrčki su primjeri: ἀατράχα < strěha, σανόν, alb. sanë < sěno, τσαδίλα τσαντήλα < cědilo, χράνος < hrěnъ.

 

            8. Na najstariji stepen éa valja nadovezati i srp.-hrv.-slovenačko (kajkavsko) e.

 

Ovaj je stepen iradijacijom došao sa srpskohrvatske teritorije i na bugarsku.

 

MI. uči sasvim krivo na str. 91 da je e na bugarskoj teritoriji „Resultat spaterer Umlautprocesse". e < ѣ kao rezultat prijeglasa da se potvrditi samo na t. zv. istočnobugarskoj teritoriji, nikako na onoj što je Bugari zovu „zapadnobugarska", gdje računaju dakako i Maćedoniju i cijelu čisto srpsku teritoriju od Timoka preko Niša do Prizrena.

 

 

102

 

Na ovoj teritoriji e < ѣ nije nikada bilo rezultat prijeglasa. On je nezavisan od vokala u krajnjem slogu. To dokazuju i novogrčki i arnautski slavizmi koji potječu sa ove teritorije: Πρεσθλάβα > Prěslavъ kod Manuela Philesa, στρέχα, ὀστρέχα, arn. strehè < streha, βέδρον, βεδρά, arn. vedrë < vědro; βερβερίτσα < věverica, δρεβενίτζα < drěvьn + ica, λέσα < lěša, μέρζα, am. mrežë < mrěža, μπέλα, am. beĭkė < bêla, πόδρεζα < podъrěza-ti, σέμπρα < sěbrъ, χρένον < hrěnъ. Nemoguče je objasniti ove oblike na osnovu bilo kakva prijeglasa.

 

Nada sve je značajan grčki slavizam ἔσβος „jazavac" < jazvъ koji pokazuje zamjenu ı-a sa ѣ baš kao i oni primjeri srpskohrvatski što smo ih gore vidjeli ili kao ez (Kukuš-Voden) < jazъ „ja" es i ἔσβος jasno pokazuju da je gubitak jotacije mlađa pojava od ea > e. Isp. obratno jadé > ade < ѣde (str. 81).

 

            9. Na najstarijem južnoslovenskom izgovoru ѣ > éa osniva se srpskohrv.-slovenačko e koje je nastalo kao asimilacioni produkat éa > eä > e. Ovaj rezultat nalazi se i na čakavsko-ikavskoj teritoriji pod uslovima koje još treba objasniti. [41] Kao tipičan primjer navodim dělo > dȅlo, dȅlati ali nedȉļa, pondȉljak (Žumberak, katolici). Vidi se da je djelimice i na srpskohrvatskoj teritoriji prelaz e, i < ѣ vezan za neke posebne uslove, danas još nepoznate, baš kao i na istočnobugarskoj teritoriji („umgelautete Aussprache" od ѣ > e u leten, letni, str. 93). I opet je ovo jedan dokaz kako lingviste tipa Ml. sasvim nenaučno rade kad nasilno trgaju t. zv. bugarsku teritoriju od srpskohrvatske.

 

            10. Srpskohrvatski razvitak ije, ie (takođe kajkavski), i osniva se opet na éa > íä > ije, i. Kako smo vidjeli gore, i za bugarsku teritoriju vrijedi razvitak ia > ja. Ovaj razvitak sačuvao se i na srpskohrv.-slov. teritoriji kao arhaizam, ali samo poslije konsonanata r, l, ń, j, slično kao što se i̯a > a sačuvalo i na. t. zv. zapadnobugarskoj teritoriji (Sofija) poslije c : cal „cio", capi „cijepa", cani se „cjenka se" (isp. Ml. str. 91).

 

            11. Teza Ml., koju je izrekao na str. 92, da je abg. ѣ imalo „den Lautwert ’a (’ä)“ mora se ispraviti i dopuniti prema gornjim izvodima. Ml. miješa novobugarski izgovor sa starim južnoslovenskim. Greška je psihološki razumljiva, kad se ima u vidu da Ml. i ostali miješaju bez potrebe stari crkvenoslovenski jezik sa kasnijom bugarskom fazom.

 

 

41. Isp. L. Jakubinskij, Die Vertretung des urslav. ě im Čakavischen, ZfslPh I (1925), str. 381. Jelka Ivšić, ЈФ X, 171—8 i moj članak u AfslPh XXXII, str. 366 § 14, Małecki, Archivum neophilologicum I (1930), str. 13—26, Vaillant, RES XI, str. 258.

 

 

103

 

Kriv je dakle politički panbulgarizam za ovakvu lingvistiku. Na str. 99 govori Ml. ovako: „Der Ekavismus im Bulg. hat also seine eigenen Gesetze, die von den serbischen und russischen grundverschieden sind. Mit dem Spuk des ekavischen Panserbismus ist endlich aufzuraumen". Da se vidi da je ovo lingvistički pamflet, a ne lingvistička nauka, dosta je ovo što je rečeno.

 

            12. Za bugarsku teritoriju vrijedi za razvitak od ѣ još utjecaj akcenta. Utjecaj akcenta očituje se i kod drugih vokala. Koliko je akcenat po srijedi i na srpskohrvatsko-slovenačkoj teritoriji, to još treba ispitati.

 

U nenaglašenim slogovima (str. 95) imamo pored ’ḁ još ’ä, ẹ, i, ’ъ. Iz ovih se rezultata i opet vidi da se mora poći od staroga izgovora éa koji je bio nezavisan od akcenta kako se vidi i iz caluvam (str. 212). Elemenat a bio je oslabljen u nenaglašenom položaju ovdje kao i u drugim slučajevima.

 

Nerazumljivo je stoga što Ml. tvrdi (str. 95) da je „unbetontes ê wiederum umgelautet: gnězdo > gnezdó”, kad je ova pojava drugojačije prirode.

 

Dobro je ovom prilikom upozoriti na analognu pojavu u rumunskim slavizmima. Kako je općeno poznato, rumunski jezik poznaje kao i bugarski slabljenje nenaglašenih vokala. Za lěpiti imamo rezultat lipì baš kao u Loveču što imamo svitì. Značajno je da u rumunskome daje isti rezultat i nenaglašeno slovensko ja-, na. pr. ivì < javiti.

 

            13. Vrijedno je potaći sada prigodom rasprave o rumunskim slavizmima pitanje: da li je dako-rumunski oblik vreme, koji je nastao iz starijega vreame [42] < vrême identična pojava sa istočnobugarskim prijeglasom ? Ako se ima u vidu da je i ovdje e nastalo iz starijega ea zbog toga što je na kraju palatalni vokal e ĭ, onda bi se moglo reći da je pojava identična. U dakorumunskom je ova pojava obična koliko u slavizmima toliko i u domaćim lat. riječima. Poređenje sa rumunskim svakako dokazuje da je i na istočno-bugarskoj teritoriji e, koliko je uslovljeno prijeglasom, nastalo iz starijega ea.

 

 

IV. (O fonemima koji proiziđoše iz ti̯ di̯)

 

            1. U pitanju lokalizacije domovine crkvenoga književnoga jezika svete Braće smatrao se kao najvažniji fonem t’ > št, d’ > žd. [43] „Das ist nur im Bulgarischen, in keiner anderen slavischen Sprache“, veli Leskien

 

 

42. To zaključujem iz starorumunskih ćirilskih grafija врѣме (16 vijek) za koje donosi obilne potvrde Gaster u hrestomatiji citiranoj u bilj. 33 str. 7, 13, 16, 19, 20 itd. Tiktin ne daje u svome rječniku vreame za limba veche. Ne znam zašto to ne čini.

43. Isp. Jagić, Entstehungsgeschichte, str. 270 sl.

 

 

104

 

u „Grammatik der altbulgarischen (altkirchenslavichen) Sprache" str. XXVII, § XV. Za nj kao i ostale, a naročito Bugare, bila je ova konstatacija dovoljna da se književni jezik svete Braće nazove „altbulgarisch" i da nastane zbog toga velika pometnja pojmova.

 

Red je dakle da ogledamo i ovu pojavu već i zbog toga što je od važnosti i za lokalizaciju iradijacionoga centra onih rumunskih i madžarskih slavizama koji pokazuju št [44] i žd (tipovi rum. maştehă, grajd < graždь „stabulum“, madž. nyüst < ništi „niti, konci", mostoha < mašteha, mezsgye < mežda, rozsda < rъžda). Ml. veli da su ove riječi iz jezika koji se zove „altbulgarisch", „bulgarisch-slovenisch".

 

Već smo gore rekli da je ova terminologija proizvoljna i zavodljiva. Proizvoljna zbog toga što za teritoriju odakle mogu da potječu ove rum. i madž. riječi nije dokazan identitet slovenski-bugarski, za koji potječe najstarija potvrda iz 10 vijeka, i to zaista samo sa bugarsko-vizantiske teritorije.

 

Zavodljiva je ova terminologija zbog toga što bi se moglo misliti da su samo oni balkanski Sloveni koji su prigrlili ime bugarsko bili i širitelji slavizama kod Rumuna i Arnauta. Ovakvo mišljenje išlo bi doduše za Rumune, za koje se zna da su na Balkanu živjeli u simbiozi i sa Bugarima i s njima zajedno pravili i historiju [45] (na. pr. drugo vlaško-bugarsko carstvo).

 

Ne valja, međutim, smetnuti iz vida činjenicu da su balkanski Rumuni živjeli u simbiozi i sa Srbima i Hrvatima u ranom i kasnijem srednjem vijeku [46] i da se može postaviti kao pravilo da svugdje ondje gdje na Balkanu ima Slovena ima i Vlaha.

 

 

44. Rumunskih narodnih slavizama koji pokazuju t’ > št ima malo. Ml. navodi kao potvrdu samo sfeşnik, riječ koja Je crkvenoslov. porijekla. Ovake rumunske riječi kao što su peştera „spilja”, sfeşnic „svijećnjak” < svêštьnikъ, (os)feštanie „bogojavljenje” (danas zamijenjeno prevodom sfinţirea apei „osvećenje vode”), odăjdiĭ f. pl. „odežda” itd. iste su prirode kao i naše opština, peštera, sveštenik, odežda itd. To su termini pravoslavne crkve i ne smiju se navoditi kao dokaz za razvitak od t’ d’. Mjesto na sfeşnik bolje se je pozvati na rum. maşteha, od čega Rumuni stvoriše i mase. maşteh „očuh”. Ovaj oblik kod Slovena, razumije se, ne postoji. Drugi su dobri rum. primjeri za št: praştie „praća”, strânşte, strişte, trişte „sreća” i za žd: dajdie „porez”, odatle odjektiv dajnic „koji mora plaćati porez” preajm „okolo” < прѣжде + прѣмо, primejdie „pogibelj” < прѣмеждѥ.

 

45. Isp. ove činjenice: a) Bugare zamjenjuju s Vlasima zapadna vrela; b) papa naziva Kalojana (1197—1207) vladarem Bugara i Vlaha; c) za drugoga carstva Vlaha ima u bugarskoj vojsci. Isp. osim Jorge Istoria Românilor din peninsula balcanica (Bucureşti 1919) Jireček, Geschichte der Bulgaren, str. 234, 377.

46. Isp. o tome Kadlec, Valaši a valaške právo, passim, i osobito Puşcariu, Studii istroromâne I, passim.

 

 

105

 

Nikako se ne može uzeti da madžarski slavizmi potječu od onih bugarskih Slovena kod kojih se zaista opaža identifikacija narodnih naziva bugarski = slovenski. Slovenska imena mjesta u Madžarskoj pokazuju takođe t’ > št, na pr. Pest < pet’ < *pekti̯ [47]. Mora se dakle uzeti da su Madžari pozajmili riječi tipa mostoha, roszda od panonskih Slovena, kod kojih nema ni traga identifikaciji bugarski = slovenski.

 

            2. Da bi se stvari postavile na pravu mjeru nema druge nego pokušati odrediti geografsku areu fonema t’ > št, đ > žd za prvi i najstariji slovenski period na Balkanu i u Panoniji. [48]

 

Za restituciju historiskih area najzgodnije su sredstvo imena mjesta, koliko su etimologiski evidentna. Ova njihova služba priznaje se danas općenito u toponomastici.

 

Na današnjoj madžarskoj teritoriji dva su imena mjesta koja nam omogućuju povući granicu prema sjeverozapadnim slovenskim jezicima. To je najprije ime mjesta Pest, koji se općenito identiifikuje sa peć. Drugo je ime madž. Pécs, srpskohrv. Pečuh, Pečuj, Pečuv (što se tiče potvrda isp. ARj IX, 743 sl.).

 

Da bi se upoznala važnost ovoga posljednjega imena u pitanju koje nas zanima valja objasniti etimologiju.

 

Ime je identično sa lat. Quinque ecclesiae, njem. Fünfkirchen. Slovenski naziv sadrži gen. pl. (gradъ) pętьju (crъkьvъ). Što se tiče madž. é < ę isp. kenéz < kъnędzь. [49] Što se tiče nastavka u gen. pl -ju isp. dvoju dvaju, triju, četiriju, ruski i pjatьju godani, g. d. 1. i polj. pięciu (Vondrak, Vgl. sl. Gr. II 79).

 

 

47. Pest je riječ koja se često nalazi u novoj i staroj madžarskoj toponomastici. Dolazi sama za se i u složenicama. isp. iz Szamota i Zolnai, Magyar oklevél szótár, str. 768: a. 1148/1291 portus pest, a. 1266/1283 sub rupe Munuchpest, a. 1383 mons Kupest („kamena pećina"), a. 1391 mons Pestkiv (isto značenje), a. 1401 fovea Mezespesth („pećina pčela"). Šteta je što nemamo geografske podjele ovoga naziva po danas madžarskoj teritoriji. U nizini Tise ne možemo, naravno, naći potvrda za ovaj toponomasticum.

 

48. Panonska nizina nije bila jedinstvena u pogledu refleksa od t’ u vrijeme dolaska Madžara. Pored mostoha i Pest imamo i lencse, szerenese. U nizini Tise Elemér Moór nije mogao naći nijednoga mjesnog imena koje bi pokazivalo št, žd, nego je našao za d’ madž. gy (Medwgye, Zagya < Mevdѣd’a, Sad’a itd.), za t’ madž. cs (Szerencs, Vencsellö itd.). Ovo se slaže sa slovačkim dz i c. Isp., Die slavischen Ortsnamen der Theissebene, ZONF VI, 122 sl. Da li bi se ove dvije aree, koje su Madžari zatekli u panonskoj nizini, dale geografski ograničiti, o tom bi nas mogla poučiti samo imena mjesta.

 

49. Isp. još naročito imena mjesta Vencsellö, Vencse pored Vécse i Vécs u nizini Tise. Ova imena dolaze od Vęt’eslavъ i hipokoristika stvorenog od prvog elementa. Isp. E. Moór, Die slaw. ON der Theissebene, ZONF VI, 120 § 180.

 

 

106

 

-h može biti kao i u polj. dwuch trzech, czterech iz pronominalne deklinacije, ali ne mora da bude tako. To može biti i konsonatski dodatak prema imenicama kao kožuh, pastuh, da bi se oblik mogao deklinirati (isp. konsonantske dodatke-n u u merčin, fȇrtun). Ovu poslednju misao potvrđuje madžarski oblik Pécs [50] koji je nastao iz slov. *Pęču na taj način što se je -u smatralo madžarskim sufiksom -u koji ne pristaje ovome imenu mjesta (isp. Simonyi, Die ungarische Sprache str. 323). Zbog toga su Madžari odbacili slov. dočetak -u.

 

Pečuj nam daje prema ovom tumačenju dragocjeni podatak za određivanje istočne granice razvitka t’ > č kakav se nalazi u slovenačkom jeziku.

 

Potrebno je još da utvrdimo južno-zapadnu granicu na srpskohrvatskoj teritoriji. Držim da sam i za ovu granicu našao jednu pouzdanu tačku. To je naziv ždrijela, pećine i spilje u njoj Pȅstinj, Pȅstinj grȃd [51] u kršu na putu iz Kotora za Njeguše. Ime se pominje u 14 vijeku u srpskim dokumentima, u kojima se određuje granica Kotora, a živi još i danas. Lokalitet sam pokazuje put kojim valja poći da bi se utvrdila etimologija. Pestinj je adjektiv izveden pomoću sufiksa -jь od pećina = peština [52] augmentativna izvedenica od imenice peštь „σπήλαιον, mons“ (cf. Miklosich, Lex. 562).

 

 

50. Najstarija madžarska potvrda za Pécs je iz god. 1297 cives de Peech; njem. naziv Fünfkirchen, iz g. 1445, dok je lat. naziv Quinque ecclesie potvrđen iz g. 1183. K tome još u složenici Pécsvárad, a. 1384 Pechvaradiensis. Isp. Csánki, Magyarország történelmi földrajza II, str. 457, 463, 465. Po mjestu zove se i rijeka na kojoj leži.

 

51. ARj IX, str. 802 piše Pȅstin grȃd. Ja sam čuo onako kako sam napisao. Smičiklas, Codex XII, str. 62 Carstaz in Pestigny grad, a. 1351. Ova potvrda pokazuje da je najstariji oblik bio određeni adjektiv Pestińi.

 

52. Vuk je zabilježio i oblik Pȅṡtin grad za isti lokalitet, ali ga Ja nijesam čuo, ARj IX, str. 807. U staroj srpskoj državi postojao je drugi adjektiv od peštь: Peštno, isp. ARj IX, 807. Takvo ime mjesta postoji u Žumberku Pȅćno (selo). Ovo ime mjesta nehotice izaziva upoređenje sa riječima lomȗšće „abgebrochenes, durres Gezweig” (-šte > šće prema lišće), ogȁń ili ostȁc („sirće”) palȗṡti, što ih je Rešetar zabilježio u Prčanju (Boka), v. Der štokav. Dialekt, str. 247, 263. Poznato je da dubrovački pisci upotrebljavaju gorušti (Držić u Plakiru), letušti, u čakavaca -šći, isp. ARj VI, 21 sl. Obično se tumače ovi oblici kao da su nastali pod utjecajem staroga crkvenoga jezika. Protiv toga govori najprije činjenica da se nikako u pomenutim riječima ne radi o crkvenim terminima i institucijama kao što su sveštenik, odežda, opština itd., nego o prostonarodnim izrazima. Nije li ovo upravo onaki arhaizam kao i Pestinj-grad nad Kotorom? Ovi arhaizmi mogli su se sačuvati zbog toga što se je izgubila veza sa glag. part. na -ći.

 

 

107

 

Pada u oči samo promjena št > st za koju ne znam pouzdano kako je nastala. Možda disimilacijom zbog ń [53] u vrijeme kad je val razvitka doveo riječ pećina i u ove krajeve. Ali bi se moglo raditi i o utjecaju ital. izgovora. [54]-[55]

 

Pestinj-grad ili Peštin grad je utoliko važnija potvrda što se nalazi oduvijek na srpskohrvatskoj teritoriji i što nam i ovo ime mjesta kao i Pest imperativno nalaže da smatramo št i žd ne kao osobine govora onih Slovena koji prigrliše identifikaciju bugarski = slovenski nego kao karakteristiku jedne geografske aree koja je zahvatala čitavu slovensku teritoriju na istok od linije Pešta-Kotor.

 

            3. Pošto smo ovako na osnovu dosada poznatoga, na žalost mršavoga toponomastičkoga materijala, od prilike ustanovili važnu zapadnu granicu razvitka št < t’, red je da ogledamo kako se fonetski odnosi ovaj istočni razvitak prema zapadnima.

 

Na str. 148 Ml. uči da su št žd opći bugarski refleksi od ti̯ di̯ i da pretpostavljaju kao najbliže stepene štš, ždž koji kao arhaizmi žive u Maćedoniji. Veli dalje da je razvoj bio ti̯ > tš > štš. Mekoća je bila „anticipirana", a nakon toga da je zbog disimilacije ispalo drugo š, ž.

 

Ogledajmo da li lingvistička geografija može da odobri ovu lingvističku konstrukciju. Drugoga puta nema koji bi vodio do saznanja u ovom pogledu.

 

Na zapadu od linije Pešta-Kotor vidimo da se ti̯ di̯ razvija u onom pravcu u kojem i romansko gi̯ di̯ u tipovima kao što su attegia, modius, modiolus itd. [56] Slovenski se fonemi razlikuju od romanskih samo utoliko što kod Romana nema paralelizma u razvitku između ti̯ (tip rati̯one > srpskohrv. račun) i di̯, dok je kod Slovena paralelizam potpun. Gdje ima žd, tu imamo i št, gdje je đ, j, tu imamo ć, č, itd.

 

Na zapadnoj se južnoslov. teritoriji spirant koji se razvio iz vokala i u hiatu sažima u nastaloj konsonantskoj grupi sa prethodnim dentalom,

 

 

53. Isp. sličnu disimilaciju u bug. čuzd pored čužd < ti̯udi̯o.

54-5. Zbog toga što ital. govor ne poznaje grupe št. Ovom romanskom utjecaju ili disimilaciji ima se pripisati i to što se arhaizam mogao sačuvati. Pestinj je izgubilo u jezičkoj svijesti vezu sa pećina. O tome kako ital. izgovor može da djeluje na oblik srpskohrv. imena mjesta isp. ЈΦ VI, 77 br. 44. K tome još Medvȅa (Istra) mjesto Medveja < medvěd’a (isp. u Bosni Međeđa ARj VI, 568). Gubitak -j- ima se pripisati utjecaju ital. završetka -eo, -ea u učenim i pozajmljenim riječima kao torneo, mediterraneo itd.

56. Ovdje se prvi put kuša uporediti romanski razvitak sa južnoslov. Za romanski razvitak najbolje je uzeti Meyer-Lubke, Roman. Grammatik I, §§ 509, 510, Bourciez, Eléments de linguistigue romane, 3. izd., § 175.

 

 

108

 

koji se kod di̯ može i izgubiti upravo onako kao što se je u francuskom jeziku danas izgubio dentalni elemenat tš sž > š, ž u (tipovi chanter, gendre). Tako nastade od ti̯ > t’ > c (srpskohrvatski) odnosno ti̯ > t’ > k’ [57] > č slovenački. Analogno od di̯ > d’ (srpskohrvatski) odnosno j (čakavski, slovenački).

 

Na istoku od linije Kotor-Pešta razvitak je u toliko različit što imamo mjesto slivanja dvaju konsonanata u istoj grupi i u istom slogu anticipaciju palatalnoga elementa, onu pojavu koju u romanskim jezicima opažamo, u bezvučnim i zvučnim dentalnim i likvidnim vezama ti̯, si̯, ri̯ > i̯z. i̯r. ti̯, di̯ daju ovdje št, žd.

 

Uzeti s Ml. za št kao prethodni stepen štš nije nužno, niti se to da dokazati. Maćedonsko šč nije starije od št, nego mlađe, kako ćemo malo niže vidjeti. [58]

 

            4. U ovom pitanju dolazi u obzir i opet historija rumunskoga jezika. Zapaženo je naime odavna da se u rumunskom jeziku lat. konsonantska grupa sc^ei razvila ne u šč kako bismo očekivali prema c^ei > č, nego u št, kako ne bismo očekivali (tip cunoaşte < cognoscere). Lingvisti koje se bave historijom rum. jezika pripisuju ovaj razvitak utjecaju balkanskoslovenskoga govora. [59] Na teritoriji ovoga govora živjeli su, kako se zna, Rumuni u simbiozi sa Slovenima. Prema tome je utjecaj slovenskoga fonetizma sasvim razumljiv.

 

Lat. sc^e razvilo se najprije u rum. u istom pravcu kao i lat. c^e, ali u danom momentu susrela su se oba razvitka, rumunski i slovenski.

 

Za romansku palatalizaciju uzimaju se ovi stepeni razvoja: klas. lat. c^e (= k^e) > vulg. lat. k’ > t’ > rum. tš. Na drugom sam mjestu [60] utvrdio činjenicu da se je rumunska palatalizacija dogodila posle dolaska Slovena na Balkan, dakle poslije 7 vijeka. Prema tome na stepenu kad su i-e. kt i ti̯ glasili kod Slovena xt > st’ našao se ovaj fonem

 

 

57. Stepeni t’ i k’ potvrđeni su u germanizaciji mjesnih imena Želeče (Bled) a. 1060—65: Cilintun, zilinta, a. 1075—90 , danas Schalkendorf, Mohliče (podjunski izgovor Muhlče), njem. Möchling. Isp. Ramovš, Histor. gram. slov. jezika, str. 265—268.

58. Isp. o ovom pitanju i razvitak bug. tuđice čužd < *ti̯udi̯o. To je slov. adj. od got. þiuda, kojom se slavizira germ. adj. þiudisk. ti̯ je dalo tš kao lat. ratione > račun. Do metateze tš > št nije došlo zbog disimilacije prema žd < di̯. Druge je vrste disimilacija u ti̯udi̯o > tudi̯o, srpskohrv. tuđ, čak. slov. tuj.

59. Isp. kao posljednjeg autora koji se tim problemom bavio Sandfelda o. c., str. 146.

60. ZfrPh XLVI, str. 409 sl.; L, str. 502 sl. § 12. Moja teza nije bila dosada kritikovana ni sa koje strane.

 

 

109

 

u koincidenciji sa balkanskolatinskim sc^e > sk’ > st’ i dalje se razvijao u istom pravcu kao i slovenski, tj. s’t’ (sa asimilacijom oba elementa) > št (sa disimilacijom drugoga elemenata).

 

Dalji razvitak šč koji nalazimo u Makedoniji nije mogao nastati iz prvotnoga štš, kako misli Ml. (§ 69 i § 68), nego iz s’t’ > šč. To je razumljivo i sa stanovišta lingvističke geografije, šč za št je lokalna i izolirana pojava, koja se ne pojavljuje na većoj teritoriji ni u povezanosti niti porazbacana.

 

I u ovom je pogledu rumunski paralelizam potpun i vrlo poučan. U aromunskom dijalektu u Crnoj Reci (Vardarska banovina) nalazimo mjesto općerumunskoga št < lat. sc^e > šč, na. pr. 2. l. sg. eščă za opće rumunsko eştĭ. I u ovom je jeziku ovo izolirana i lokalna pojava. Ne može se, dakle, ni u rumunskom kao ni u slovensko-maćedonskom fonemu govoriti o jednom starijem stadiju šč iz kojega bi izišlo mlađe št, nego o općem starijem št, iz kojega se razvio mlađi i lokalni oblik šč (isp. Capidan, Meglenoromîni, sv. I, str. 137). Kojim povodom i pod kojim utjecajima, to će imati da utvrde potanje dijalektologičke studije.

 

            5. Kako se je odvijao proces palatalizacije u konsonantskoj grupi ti̯, za to nam daje dovoljnu pouku druga slov. konsonantska grupa kt, koja kod Slovena daje isti rezultat. U ovoj se tački bitno razlikuju slovenski jezici od romanskih. Kod Romana nikako ne daju isti rezultat ti̯ i ct [61] (isp. franc. raison < *raśon i fait < *fat’). I opet nam služi jedna lat. tuđica kao vodilja u ovom problemu. To je lat. lactūca, riječ koja je kao rapa > ŕapa > rěpa [62] ušla iz balkanskoga latiniteta u sve slovenske jezike. Na drugom sam mjestu [63] razložio da su dugo lat. u balkanski Sloveni čuli disimilirano ū > uu > iu ili ui [64] i da su ga zbog toga identifikovali sa svojim diftongom što ga pretstavlja ы. Zbog iu bio je palataliziran t u lactūca > *lakti̯uka > *lak’t’yka > loštika. Drugim riječima palatal k’ asimilirao se slijedećem dentalnom palatalu upravo onako kao kod katolika u Žumberku što se asimilira ć dentalu n u s: svísnica < svěćnica [65]. Imamo, dakle, najprije asimilaciju kt’ > k’t’ da opet nastane asimilacija i disimilacija zajedno: št.

 

 

61. I za ovu grupu može neromanisti da posluže najbolje djela citirana u bilj. 56, dakle Mayer-Lübke u § 459, Bourciez u § 180.

62. ZfrPh L, str. 485 § 2.            63. ZfrPh L, str. 499 § 10.

64. Isp. i moj članak citiran u bilj. 11.

65. AfslPh XXXII, str. 376 § 53.

 

 

110

 

Takav proces morao se događati i u konsonantskoj grupi ti̯ > tx’ > t’x’ i odatle a) ć, ċ, c bez metateze, ili b) x’t’ > x’t > št sa metatezom palatala.

 

            6. Drugo je važno pitanje: zašto se dogodila metateza u grupi t’x’ ?

 

Dva su razloga za nju. Jedan je razlog opšte prirode, koji nam objašnjava romanska dijalektologija. Savojski francuski dijalekti [66] poznaju istu metatezu u grupi tš > št (tip lat. calorem > štaló, novofr. chaleur). Zna se da artikulacija spiranta zahtijeva daleko veću energiju negoli artikulacija dentala. Jezik nastoji, kao i pametni ljudi, da obavi najprije teži posao, a onda lakši. Tako nastade od t’x’ > x’t.

 

Pored ovoga generalnoga razloga ima i specijalni slovenski.

 

Rekli smo gore da se na romanskoj teritoriji nije dogodila konfuzija od ti̯ i kt, a na slovenskoj jest. Na slovenskoj je teritoriji grupa kt dala kt’, kao, na primjer, na srpskohrvatskoj i na zapadnoromanskoj što dade gn > gń > ń (isp. gnoj > gńoj, čakavski ńāžlȍ za gnězdo). Sada nastaje opet asimilacija i otvaranje zatvorenoga konsonanta k’ zbog disimilacije kao i u romanskim jezicima: k’t’ > x’t. Ova grupa može se unificirati u t’ (isp. provansalski fač i španjolski hecho < factus). Na slovenskoj je teritoriji moralo doći do konfuzije ti̯, kt, pa je x’t < kt moralo izazvati i metatezu tx’ < ti̯.

 

To bi bila prethistorija ovoga važnoga općega južnoslovenskoga fonema.

 

            7. Ispitujući areu metateze palatala u tx’ > x’t > št, dg’ > g’d > žd (isp. za ovu posljednju metatezu još kъto > srpskohrv. tko > ko, gdo > do i cydonia [67] > dguńa > pored gduńa > duńa) vidjeli smo da ona nikako ne koincidira sa onom teritorijom gdje se je dogodio identitet naziva slovenski = bugarski. Stoga smo u pravu kad kažemo da je naziv „altbulgarisch” za ovaj fonem proizvoljnost i netačnost u njemačkoj nauci, a kod Ml. i ostalih njegovih zemljaka plemensko-šoviništička politika mjesto objektivne nauke.

 

            8. Najstarija zapadna granica aree u kojoj se dogodila metateza palatala u konsonantskoj grupi tx’ < kt, ti bila je, rekosmo, linija Pešta-Kotor. Međutim je ova linija prekoračena već u najstarije vrijeme, pa je asimilacija oba konsonantska elementa tx’ > t’x’ > t’ > ć, k’

 

 

66. Meyer-Lübke, o. c. I, str. 334. Gilliéron, Atlas linguistique de la France № 233, 630, 1115 ima za općine Verrens-Arvey i Hauteluce u départementu Savoie st < ch. Analogna je metateza ts > st na istoj teritoriji o kojoj govore Dauzat, Essais de geographie linguistique II, str. 91—93 i sada Duraffour, Phenomenes generaux d’evolution phonétique dans les dialectes franco-provençaux etudids d’après le parter de la commune de Vaux (Revue de linguistique romane VIII, str. 236).

67. Isp. moj članak u ZfrPh XLI, str. 148 Na 4.

 

 

111

 

prešla ovu liniju daleko prema jugoistoku u pravcu prema Solunu i prekrila prvobitni teritoriju metateze, tako da danas i u makedonskim i u bugarskim dijalektima imamo reflekse t’ i k’ i (sa gubitkom palatalnog elementa) k (vet’e, vek’e, veke).

 

Badava se Ml. buni protiv toga da bi to bio srbizam. Istina je naprotiv da je iradijacioni centar asimilacije bila srpskohrvatska teritorija upravo onako kao što je bila i za ѣ > e i za ъ > a.

 

Srpskohrvatsku teritoriju još karakteristiše borba dvaju rezultata u konsonantskoj grupi di̯ > dg’: 1. asimilacija: g’ ili d’ (zabilježena prvi put kod cara Konstantina polovinom desetoga vijeka u Μεγυρετζυς < Meǵurěčь [68], b) gubitak dentalnoga elementa j. Karakterističan je primjer ove borbe ime mjesta Ljubovija. Ovo se mjesto nalazi na rijeci Ljuboviđa [69], koja se sliva u Drinu. Ime mjesta i ime rijeke identično je. To je adjektivna izvedenica pomoću sufiksa -jь od ličnoga imena Ljubovid [70] upravo kao što su Goražde i Goražda (u Bosni i u Boci) takva izvedenica od Gorazd.

 

Danas još nijesmo u stanju da odredimo tačno aree od đ i j. Ne možemo naročito da odredimo one aree gdje je bilo miješanja oba rezultata kao ni one gdje su bili đ i j vezani za posebne uslove (kao j iza palatalnih vokala, tipovi štokavski i jekavski: prȉje, štokavsko-ekavski prê = prěžde, a đ poslije ostalih, ili gdje je mjesto akcenta vršilo neku ulogu kao u ital. sdraiare < ex-radi̯ȧre pored ráđi̯u > raggio, ako ima za takvu razliku srpskohrvatskih potvrda).

 

 

V. (O članu)

 

            1. U dosadašnjim poglavljima vidjeli smo kakva objašnjenja može da dâ balkanistika kad je riječ o najznačajnijim pojavama bugarskoga književnoga jezika.

 

Ogledajmo sada najvažniju sintaktičku pojavu bugarskoga jezika, t. zv. postpozitivni član i pitajmo se koliko može da objasni balkanistika njegovo postanje. [71]

 

U § 4 Ml. se je izjasnio protiv teorije supstrata tj. protiv tračke teorije kojom je Miklošič htio da objasni postanje ovoga člana.

 

 

68. Isp. moj članak citiran u bilj. 10, str. 181 § 31.

69. ARj VI, str. 304 sl.

70. Nijesu mi doduše poznate potvrde za ovakvo muško ime, ali ono sasvim odgovara drugim kao što su Ljubodrag, Ljubivoj, Ljubisav itd. za koje donosi potvrda ARj VI, 299, 289, 296.

71. Ovdje ću dati svoje poglede na problem kojim se bavi Sandfeld o. c. str. 165-173.

 

 

112

 

On je protiv mišljenja da se zajedničke pojave među balkanskim jezicima mogu tumačiti iz zajedničke tračke osnovice. Ima u toliko pravo što je zaista nemoguće i nepotrebno svesti sve zajedničke balkanske pojave na tračku osnovicu. Nemamo nikakve podloge za tvrđenje da je arnautski i rumunski postpozitivni član tračkoga porijekla prosto zbog toga što ne znamo da li je trački jezik poznavao član. Nekoji natpisi govore baš protivno, da trački jezik nije poznavao člana.

 

Ali Ml. je i protiv toga da se zajedničke crte na. pr. između bugarskoga i rumunskoga jezika tumače na osnovu međusobnog utjecaja, i to zbog toga što se slične pojave nalaze i u jezicima koji su daleko jedan od drugoga, gdje je međusobni utjecaj isključen.

 

Ovdje se u njegovu mišljenju ukazuje jedna logička greška. Istina je da i jezici koji ne stoje ni u kakvoj geografskoj povezanosti pokazuju veoma često iste rezultate za koje se kadikad da dokazati da su postignuti različitim načinom. Ovdje, dakako, identični rezultati nijesu ni u kakovoj neposrednoj uzročnoj vezi, upravo kao što ne treba da postoji uzročna veza između istih bolesti koje se istodobno pojavljuju na. pr. u Jugoslaviji i u Kini.

 

Iz ove činjenice ne slijedi apsolutno ništa u pogledu uzroka istih pojava na teritorijama koje su susjedne ili izmiješane kao što su balkanske [72].

 

Ako dvojica koji žive u istoj ili u susjednim sobama i u jednakim prilikama pokazuju iste simptome bolesti, onda je veoma velika vjerovatnost da je uzrok tim bolestima isti.

 

U § 3 Ml. tvrdi da su Rumuni koji, kao i Arnauti, imaju postpozitivni član romanizovani Tračani. Ovo doduše nije potpuna istina, ali je istina utoliko što su Rumuni zaista proizašli djelimice od onih dunavskih i kontinentalnih Tračana čiju teritoriju zauzeše oni Sloveni kod kojih je nastao identitet naziva bugarski = slovenski.

 

Dalje, potpuna je istina da su ovi Vlasi stvorili sa Bugarima t. zv. drugo bugarsko carstvo. Da je do toga moglo doći, morali su s njima živjeti u simbiozi. Istina je opet i to da Vlasi žive u srednjem vijeku po svim slovenskim zemljama na Balkanu kao nomadski pastiri, koji su bilingues i koji imaju slovensku društvenu i političku organizaciju.

 

Kad se ima sve ovo u vidu, tvrditi da bugarski postpozitivni član nema nikakve veze sa rumunskim postpozitivnim članom (isp. str. 215), već da se je bugarski razvio nezavisno od rumunskoga, autonomnim putem,

 

 

72. Isp. ispravno mišljenje Meillet-ovo u prikazu knjige Ml.-a u Bulletin de la Societe de Linguistigue XXX, str. 201 sl.

 

 

113

 

upravo onako kao da su ova dva naroda živjela na udaljenim geografski nepovezanim teritorijama, jedan u Evropi, a drugi u Americi, prosti je apsurd.

 

            2. Da bi istakao bit bugarskoga člana Ml. na str. 214 velida je to „innige Verknüpfung eines Supst. mit einem nachgesetzten Pronomen", da se ova pojava nalazi i u ostalim slovenskim jezicima koji člana ne poznaju i upućuje na -cь u sveslovenskom adverbu dьnьcь.

 

Ovo posljednje je vrlo rđavo upoređenje, jer pokazna zamjenica u ovoj vezi nije nikakav član.

 

            3. Valja imati u vidu bit člana. Član je u romanskim jezicima, kao i u svim ostalima koji ga razviše iz starijega stadija bez člana, stvorio za svaku riječ kao izraz određenoga pojma dva oblika: 1. oblik koji označuje pojam sam zase, bez veze sa realnošću, kada je zamišljen, a ne viđen čulima ili kad nije gramatički pobliže određen raznim komplementima i 2. oblik koji važi za pojam kad je gramatički pobliže određen raznim dopunama ili kad je projiciran na realan predmet, koji je čulima ili drugim načinom određen.

 

Morfološka odlika bugarskoga člana, ono što Ml. drži njegovom bitnošću, uska veza sa imenicom, izlazi odatle što član nigdje nije naglašena zamjenica, nego čini s riječi na koju se odnosi jednu fonetsku cjelinu. U tom se nema tražiti bit člana. To svojstvo nalazi se i kod ostalih zamjenica, koliko su komplementi glagolu ili imenici.

 

            4. Da li je bugarski postpozitivni član u ikakvoj vezi sa određenim pridjevom u slovenskim jezicima, ne može se dokazati.

 

Na str. 280 autor, izgleda, kao da ga meće u vezu.

 

Prvo i prvo valja istaći da hronološka veza između ova dva „člana" nikako ne postoji. Postpozicija demonstrativne zamjenice jь uz adjektive pojava je baltičko-slovenska. To i Ml. ispravno ističe na str. 280.

 

U bugarskom se jeziku određeni oblik adjektiva nikako ne osjeća kao član. Određeni oblik adjektiva dobiva isto tako član kao i svaka druga imenica, na. pr.: zlyot rab, noviiъt. Čak i posesivne zamjenice dobivaju određeni oblik i član: našiiъt, vašiiъt.

 

            5. U pogledu hronologije bugarskoga člana autor veli da je već „altbulgarisch" (str. 214) i navodi 2 primjera iz Suprasalskog zbornika [73]. To nikako ne stoji, kako je već Miklošič rekao u svojoj Sintaksi, str. 128 § 4.

 

 

73. O tome kako slovenski prevodilac grčkoga teksta u ovom spomeniku postupa sa grčkim konstrukcijama koje sadrže član, isp. sada Margulićs, Der altikrchenslavische Codex Suprasliensis, § 46, str. 119—126. Mjesto grč. člana dolaze ovdje slov. demonstrativi тъ i cь. Prema tome trebalo bi zaključiti da je ovaj spomenik poznavao u najmanju ruku dvostruki član, što nigdje ne dolazi. Ako se izbliže promotre oni primjeri koji na današnjeg Bugarina mogu da čine utisak upotrebe člana, vidjeće se ipak da nigdje njie reč o članu, tj. o determinaciji pojma, nego uvijek o većem ili manjem stepenu demonstrativnog značenja. To se vidi najbolje iz primjera kao što su τὰ θελήματα τοῦ διαβόλου. Prvi član τὰ koji veli da je pojam determiniran pomoću dodatka u genitivu, slovenski prevodilac nije preveo. Drugi član τοῦ, koji upućuje na prethodni spomenuti, predmet slovenski je prevodilac preveo, i to ne postpozicijom, kakvu traži bugarski član, nego prepozicijom, kakvu ne poznaje bug. član: повелѣннı-а того дьı-авола. Prema tome, ona dva primjera koja navodi Ml. iz Suprasalskog kodeksa za potvrdu velike starosti bug. člana: 1. бѣаше бо мѫжь тъ (== muž taj) не простъ = ἥν γαρ ὁ ἀνὴρ πανοῦργος, 2. да видимъ мѣсто то (= to mjesto) = ἴδωμεν τὸν τόπον itd. nijesu nikakve potvrde za postojanje člana u starom crkvenoslov. književnom jeziku svete Braće. Zamjenica тъ može da stoji u tom spomeniku i pred imenicom, na pr. тъ огнь za ἐκεῖνο τὸ πῦρ. Zašto Ml. ne veli da je u ovom slučaju riječ o prepozitivnom članu u jeziku svete Braće ? Zna se da je prepozitivni član nepoznat u slov. dijalektima na Balkanu.

 

 

114

 

Da doista bugarski član ne može biti tako star, vidi se iz ovih razloga.

 

Najstarija zabilješka iz bugarskoga saobraćajnoga jezika, što se nalazi kod Kedrenosa (ed. Bonn, 2, 466): běžite,  < o> cěsar [74] ne može se jasno tumačiti u ovom pogledu zbog toga što pred cěsar stoji o. Ne čini mi se nikako vjerovatno da bi onaj dodani grčki prepozitivni član o mogla biti kakva zamjena za bugarski postpozitivni član, nego bi prije mogla biti svojevoljna grčka dopuna prema ὁ καῖσαρ. Kedrenos je po svom jezičkom osjećaju mogao misliti da ovdje svakako valja staviti član zbog toga što je riječ o sasvim određenom vizantiskom caru Vasiliju II i o slovenskoj riječi cěsarъ koja je identična sa grčkom pozajmicom ὁ καῖσαρ. Ako je ova interpretacija grčke zabilješke ispravna, onda u prvoj polovini 11 vijeka maćedonski Sloveni još nijesu poznavali člana.

 

Značajnije mi izgledaju za kronologiju člana ove činjenice što nam ih daje balkanistika.

 

 

74. Cio stav u kojem se nalaze ove riječi glasi ovako: Τοῦτο γνόντες οἱ τοῦ Ἰωάννου σκόποι μετὰ φόβου πρὸς τὸ τοῦ Ἰωάννου στρατόπεδον ἕρχονται, καὶ δειλίας καὶ ταραχῆς τοῦτο ἐνέπλησαν, μηδὲν ἄλλο βοῶντες εἰ μὴ »βεζεῖτε, ὁ Τζαῖσαρ« ili, prema drugoj varijanti, τζέσαρ«. Varijanta je važna utoliko što nam veli kako treba čitati diftong αι u Τζαῖσαρ. Prema tome nema sumnje da se i drugi diftong ει u βεζεῖτε mora čitati novogrčki kao ι. Nije u pitanju nikako današnji imperativ běgai̯, běgai̯te nego stari imperativ бѣжи, -ите. Iz citiranoga stava jasno je zašto nema uz subjekat cěsar predikata dolazi, ide itd. To je zbog toga što su preplašene Ivanove izvidnice koje su vikale ove riječi mogle da se, zbog straha, izraze samo u eliptičkim rečenicama.

 

 

115

 

Arapske riječi koje je pozajmio španjolski jezik sadrže samu arap. riječ s članom (tip arap. el kādī „kadija” > španj. alcalde).

 

Moglo bi se, prema ovome, očekivati da će slovenske riječi što uđoše u neslovenske balkanske jezike, ako je član doista star, „altbulgarisch”, kako veli Ml., pokazivati istu pojavu kao i arapske tuđice u španj. jeziku, ako ne redovno, a ono bar ponekad. Međutim slovenske riječi što uđoše u rumunski, novogrčki i arnautski ne pokazuju ni traga „bugarskome” članu, čak ni u onom obimu koliko ga pokazuju srpskohrvatski dijalekti jadranske zone koji ovdje ondje pozajmljuju iz staroga romanskoga govora u Dalmaciji artikulovani oblik [75] pored neartikulovanoga (tip lovrȁta pored ovrȁta < lat. aurata) ili, obratno, ispuštaju početno l- u romanskoj riječi, jer ga smatraju članom (tip javor < laurus pored lovor).

 

Dosada se nije mogao u rumunskom jeziku konstatovati ni jedan slučaj gdje bi slovenska riječ ušla u rumunski jezik zajedno sa postpozitivnim članom [76].

 

 

75. Da se član doista može pozajmiti, to vidimo na Balkanu kod meglenskih Vlaha. Ovi Vlasi, uza sve što imaju opći rumunski postpozitivni član, pozajmiše još i „bugarski" -ta u nekim slučajevima, tako u adverbu diminiaţata „jutrom", skraćeno dimineasta, gdje je -ta uzeto prema днесь утриньта. Sufiks -sta prenosi se odavde i na lat mane > megl. moini: moinista „jutros”. Ovo -ista izopačuju ovi Vlasi na nerazumljiv način u -tiza: mǫntiza „le lendemain", valjda zbog toga što su u s htjeli vidjeti svoju riječ zu(i)u̯a < dies. Na mǫntiza oni dodaju još jednom -ta: mǫntizata. Ovaj član dodaju i na imena dana prema denta, tako od marţi „utornik" prave marţata. Isp. Capidan, Meglenoromâni I, 97, 129, 179 i Pascu, Sufixele româneşti, str. 377.

 

76. Conjev Езиковни взаимности между българи и ромъни, str. 26, navodi kao primjere rum. pozajmica sa članom rumunska imena mjesta Şipot i Pustiéta i ime lično Mangiuca. Od ovih imena Şipot nikako ne sadrži člana, nego je to opća rum. riječ koja znači „izvor". Onomatopoetskoga je porijekla kao i opća slov. sopot. Za şi- mjesto so- isp. Slavia I, 494 no. 14 şiroi „torrent", şivoiŭ, şuvoiu, şioiu „pluie torrentielle, torrent". Ime mjesta Pustiéta, doduše, na prvi pogled moglo bi biti rum. pustie „pustinja" < st c. slov. поустъıни „de-sertum” sa članom. Ali se ovo ime mjesta nalazi u srezu Roman u Moldavskoj (isp. Iliev, Ромънска топонимия отъ славяно-български произходъ str. 66), dakle na teritoriji koja je nekada pripadala ukrainskom jeziku, isp. moj članak Sur quelques noms de lieu d’origine ukraïnienne en Roumanie (Збірник заходознавства, Харків-Київ II, 1930, 73—77). Pored toga, naglasak ne leži na i nego na e: Pustiéta. Može prema tome, kako ispravno misli Iorgu Iordan, Rumänische Toponomastik I § 76, str. 141, biti u pitanju moldavski izgovor ié za iá, dakle o prošlom participu *pustiiáta „opustošena" (sc. zemlja ţara), koji, uza sve što nije potvrđen, mogao je ipak da postoji u moldavskom rum. govoru. Da lično ime Mangiuca sadrži član, proizvoljna je supozicija.

 

 

116

 

U novogrčkom i arnautskom jeziku nije takođe dosada zapažen nijedan ovakav slučaj.

 

Može li se pretpostaviti da su svi ovi balkanski narodi znali tačno da razlikuju i da rastavljaju slovenski član od same imenice? Ili se mora uzeti da su ovi narodi pozajmili slovenske riječi u doba kad se još nije upotrebljavao član s imenicom?

 

Ja ne ću da pripisujem ovom negativnom faktu osobitu dokaznu moć zbog toga što ni turski jezik, a preko, njega ni balkanski jezici, ne pokazuju kod pozajmljenih arapskih riječi arapskoga člana.

 

Bilo bi, naime, sasvim naopako iz ovoga fakta zaključivati da arapski jezik ne poznaje člana. Ali je ipak dozvoljen zaključak da onaj milieu, — a to je u ovom slučaju turski jezik — preko kojega su ušle arapske riječi u balkanske jezike, jer nije uopće poznavao člana, nije mogao pozajmiti ni arapskoga člana. To je doista istina. Turski jezik ne poznaje člana. Španjolski je jezik pozajmio arapski član zajedno s arapskim imenicama, jer i sam ima svoj član.

 

Moglo bi se ipak misliti da se je u onim krajevima gdje su se pozajmljivale slovenske riječi, u t. zv. centrima simbioze Slovena sa Rumunima, Novogrcima i Arnautima, znalo tačno razlikovati slovenski artikulovani oblik od neartikulovanoga, da se je znalo kako glasi slovenski postpozitivni član i da se nije pozajmljivao upravo onako kao što ni Sloveni ne pozajmiše uvijek rumunski postpozitivni član, kao na pr. u slučaju koptor, ali ga posudiše u ličnim prezimenima mînzu-lu, dracu-lu, Radu-lu, şerbu-lu > Radula, Serbula, Mynzula (Moldavija).

 

Za veliku starost bugarskoga člana, da je on već „altbulgarisch“, kako veli Ml. zbog toga što se ovdje ondje nalazi i u Suprasalskom zborniku, govorila bi samo jedna fonetska činjenica. Ako imenica m. r., koja se svršuje na konsonant, dobije član t, onda se poluglas izgovara i prelazi, kao i inače ъ, u o: zlyot rabъ (Dobrejšino jevanđelje, 13 vijek), ili, sa ispadanjem od -t, vólko (Maćedonija), grádo (Prilep) < градътъ.

 

Za ovu pojavu imamo potpunu paralelu u rumunskom jeziku. Zna se da se krajnje -u izgovaralo u starorumunskome u svim slučajevima, i kad je dolazilo poslije konsonantske grupe kao i poslije jednostavnoga konsonanta (tipovi: lupu „vuk“, codru „šuma"). Sloveni identifikuju ovo -u sa akuzativom -a deklinacije i prave odatle novi nominativ na -a (tipovi: Basarabu > Basaraba bez člana, sa članom dracu-lu > Drakula). Danas se ovo rum -u izgovara samo poslije konsonantskih grupa, inače se ne izgovara (lup ali codru).

 

 

117

 

Kad riječ dobije postpozitivni član, onda se -u izgovara i danas u svakom slučaju (lupul kao i codrul). Paralela s bugarskim je tim veća što u ovom slučaju i u bugarskom (u dijalektima) i u rumunskom krajnji konsonant člana (rum. -l, bug. -t) može da ispadne. Lupul izgovara se danas lupu „vuk (određeno)", dok se je u starije doba izgovarao i -l (isp. naše prezime Lupulović, bug. Jankolov, zatim ime mjesta kod Vrane u Dalmaciji Jankulovica).

 

Paralela je i zbog toga što sam dokazao [77] da su Rumuni identifikovali krajnje slov. -ъ u svojim slavizmima sa svojim krajnjim -u i da je to znak velike starosti njihovih slavizama.

 

Ipak bismo se prevarili ako bismo na osnovu ove paralele zaključili da je bugarski član star, da je već „altbulgarisch", kako hoće Ml.

 

Zna se da bugarski jezik razlikuje oba poluglasa ъ ь (dobitok, kotec). U imenicama sa članom nema traga tome razlikovanju. Za -ь > e nemamo nikakva refleksa. Dok imamo gradъtъ > grádo (Maćedonija), veli se samo préslopta (Maćedonija, Prilep).

 

S druge strane, opet, vidimo da se -ot < -ъtъ analogički prenosi i na slučajeve gdje to ne bismo očekivali. Imamo zlyot (Dobrejšino jevandelje) kao i onda kad je -ъtъ poslije konsonanata.

 

Stoga ъ > o u vólko, grádo itd. ne treba da bude direktan ostatak staroga -ъ na kraju. Može to da bude vokal koji služi za uklanjanje konsonantske grupe na kraju, dakle ona ista pojava koju opažamo i u sasvim mladim srpskohrvatskim tuđicama: factum > fȁkat, gen. fakta isto tako kao i u najstarijim Siscia (izgovori Siskia) > Sisak gen. Siska. Isp. još na srpskohrvatskoj teritoriji: jȁzavac, dijalektičko jȁzovac (Žumberak, unijati) > jazvъ (isp. katoličko prezime Jazvo u Livnu, Bosna, u kojem nema umetnutoga vokala kao ni u jȁzbac, Žumberak, katolici).

 

Ako ovaj momenat ne može da govori o velikoj starosti bugarskoga člana, ima jedan drugi koji odlučno govori da je bugarski član mlada lingvistička pojava. Taj je momenat geografsko-lingvističke prirode. Koliko sam se dosada mogao obavijestiti, član u maćedonskim dijalektima je trovrstan. U ovim se dijalektima vezuje imenica sa personalnim demonstrativnim zamjenicama ovъ, tъ, onъ prema blizini predmeta s obzirom na subjekat koji govori: krava-va, krava-ta, krava-na. Kad je tako, onda ono ot < ъtъ [78] može biti i anologički prenos vokala o- od ovъ, onъ

 

 

77. Slavia IV, str. 131 sl.

78. o > ъ je u ovom slučaju veoma stara pojava. Isp. rabotъ > rabъ tъ L 12, 43 u Zografskom i M. 18, 26 u Asemanovu jevanđelju.

 

 

118

 

(isp. u Žumberku kod katolika: otȃj pored tȃj prema ovȃj pored vȃj, onȃj pored nȃj).

 

Trostruki član obuhvata još i rodopske dijalekte.

 

            6. Na ostalim je bugarskim teritorijama za član generalisan demonstrativ za 3. lice baš kao i u romanskim zemljama što je generalisan ille ili ipse već prema krajevima.

 

Za razliku prema bugarskome, na romanskim terijtorijama nemamo nikakva dokaza da su demonstrativne zamjenice za 1. lice hic i za 2. lice iste ikada služile u funkciji člana, premda je i ovdje nekada moglo biti kao i u bugarskome, jer se zna da je latinski jezik poznavao i razlikovao personalne demonstrativne zamjenice.

 

Prema tome je određivanje imenice prema blizini ili udaljenosti od subjekta koji govori sasvim naravna i zacijelo najstarija forma determiniranosti.

 

            7. Treba još istaknuti ovu okolnost.

 

Ja sam nastojao dokazati [79] da se je današnji postpozitivni arnautski član, koji nije trostruk, nego jedinstven, razvio iz trostrukoga člana.

 

Dalje, može se iz izvjesnih lingvističkih činjenica zaključiti [80] da se rumunsko-arnautska simbioza ima staviti baš u Maćedoniju. Ovamo idu i Sloveni.

 

Ako su Arnauti nekada poznavali trostruki član, kao što ga još i danas poznaju maćedonski Sloveni, onda imamo i opet jednu važnu geografsko-lingvističku paralelu.

 

Držim da se ne varam ako kažem da je ono stanje člana kako ga prikazuju maćedonski i rodopski slovenski dijalekti najstariji oblik člana i da se je dogodio na teritoriji gdje je postojala simbioza slovensko-rumunsko-arnautska.

 

            8. Generalisanje demonstrativa 3. lica za postpositivni član, koje se nalazi u istočno-bugarskim dijalektima i u književnom bugarskom jeziku i koje tačno odgovara rumunskome postpozitivnom članu, koji je takođe demonstrativ 3. lica, držim da je mlađa pojava nego što je maćedonsko-rodopski trostruki postpozitivni član.

 

Generalisanje se razvilo iz trostrukoga člana u momentu kad je jezički osjećaj htio da izrazi ili čist pojam ili pojam projiciran (apliciran) u realnost, a nije htio da izrazi udaljenost ili blizinu predmeta prema subjektu koji govori.

 

 

79. Arhiv za arbanasku starinu itd. III, 173 -74.

80. O tome raspravljam naširoko u članku Zum Balkan-latein IV koji će izaći u ZfrPh.

 

 

119

 

Za ovu posljednju funkciju imao je jezik na raspoloženju i onako naglašene demonstrativne zamjenice baš kao i romanski jezici, koji ille, kad ne služi kao član ili kad služi kao lična zamjenica za 3. lice (mjesto klas. lat. is), pojačavaju sa eccum ili ecce i upotrebljavaju šire oblike deklinacije (vulg. lat. illuius, illaeius mjesto klas. lat. illius).

 

            9. Valja opet baciti pogled na kartu i opaziti da mačedonski govori koji pokazuju trostruki član pokazuju prelaz prema srpskohrvatskom jeziku koji nema člana.

 

Ako Srbin ili Hrvat ispituje mačedonski član, on zaista može imati osjećaj da u maćedonskim govorima i nije pitanje o članu, već o određivanju udaljenosti od subjekta koji govori. Ali izbliža opažanja ipak pokazuju da se i ovdje radi zaista o članu.

 

Potrebno je doduše još ispitivanja u ovom pravcu, da bi se tačno saznale sve gradacije koje vode od srpskohrvatske upotrebe imenica bez člana preko maćedonskorodopskoga trostrukoga člana, koji je neki mixtum-compositum od označivanja udaljenosti i blizine prema subjektu koji govori i determiniranja pojma, do čiste bugarske upotrebe jednostrukoga postpozitivnoga člana.

 

Već ovom prilikom valja istaći da u pogledu člana, kao osobitosti bugarskoga jezika, nije riječ o nekome jazu koji bi, kao provalija, dijelio bugarsku teritoriju od srpskohrvatske.

 

            10. Uza sve što u pogledu mjesta člana, t. zv. postpozicije postoji savršena skladnost između arnautskoga, rumunskoga i bugarskoga jezika, treba istaći razliku između ovih jezika u pogledu člana.

 

Dok arnautski i rumunski jazik upotrebljavaju kao postpozitivni član onu demonstrativnu zamjenicu koja je etimologički identična sa zamjenicom za treće lice, i to arnautski jezik vokalsku zamjenicu srodnu sa lat. is, ea, id, a rumunski vulgarno-latinsku zamjenicu za 3 l. sg. ille, dotle bugarski jezik, osim maćedonskih i rodopskih govora, nije generalisao slovensku demonstrativnu zamjenicu za 3. l. sg. onъ, nego onu za 2. l. sg. tъ.

 

Varali bi se, dakle, ako bi htjeli zaključiti da je bugarski član jednostavni „calque linguistique“ arnautsko-rumunskoga jezika.

 

Treba, međutim, istaći i još jednu drugu važniju razliku između ova tri člana.

 

Rumunski i arnautski jezik razviše osim postpozitivnoga člana koji se dodaje imenicama i zamjenicama još jednu, pleonastičku, vrstu člana. Ovaj je prepozitivan, nenaglašen isto tako kao i postpozitivan, ali dolazi pred ponavljanje adjektivne ili imeničke dopune

 

 

120

 

(rum. al = alb. i). On je u neku ruku ponavljanje postpozitivnoga člana i služi vezivanju dopune sa prethodnom imenicom.

 

Arnautski se jezik još samo razlikuje utoliko od rumunskoga ukoliko poznaje ovaj prepozitivni član i onda kad su u pitanju izvesne kategorije imenica bez ikakve dopune (tip i biri „sin”).

 

Bugarski jezik nije u ovom pravcu slijedio ove balkanske jezike.

 

I opet valja zaključiti da bugarski član nije jednostavan „calque linguistique“, nego da ima u njemu i elemenata samostalnosti.

 

Dalje valja istaći da je rumunski jezik stvorio i treću vrstu člana, t. zv. apozitivni ili intenzivni član koji se upotrebljava kad dopuna služi kao apozicija (tip. Ştefan cel Mare „Stjepan Veliki”). I ovaj je član prepozitivan i pleonastičan. Za razvitak od prva dva, u ovom se slučaju upotrebljava naglašena demonstrativna zamjenica.

 

Ni u ovom pravcu nije bugarski jezik slijedio svoje uzore.

 

            11. Kad smo ovako okarakterisali sličnosti i razlike treba daše osvrnemo još na pitanje koje se je postavilo, a to glasi: da li je pojava bugarskoga člana u vezi sa gubitkom deklinacije ?

 

Ml. poriče svaku vezu, i s pravom. Tragovi padeža, kao arhaizmi obilno su se sačuvali u bugarskom jeziku, i Ml. ih je naveo u obilnoj mjeri. Ima i dosta tragova i deklinaciji člana: popъt popatogo — poputomu (str. 215).

 

U ovom pogledu postoji takođe paralelizam između rumunskoga i bugarskoga jezika, jer na. pr. lupuluĭ (genitiv i dativ sing. od lupu-l) odgovara tačno lat. dativu sing. lupo + vulg. lat. dativu sing. illúī (za klas. lat. illī), gen.dat. od t̨erei odgovara lat gen. dativu terae + gen. dat. sg. vulg. lat. illaei.

 

U ovom pogledu bugarski bi član mogao da bude potpuni „calque linguistique“ rumunskoga u tipu popa togo popu tomu.

 

            12. Bugarsko sklanjanje oba elementa, i imenice i člana, bezuslovno dokazuje da se je član razvio još u vrijeme dok je postojala deklinacija u bugarskom jeziku u potpunom opsegu.

 

Ako uzmemo da su još u 15 vijeku Turci zatekli na teritoriji gdje se upotrebljava član slovensku deklinaciju u potpunom cvjetanju, onda moramo uzeti da je bugarski član daleko starija pojava, da se razvio za vrijeme drugoga vlaško-bugarskoga carstva, kad je simbioza slovensko-vlaška bila najintimnija.

 

            13. Naše je dakle mišljenje da bugarski član nikako nije u direktnoj vezi sa nestankom deklinacije i da nije posve identičan sa rumunskim članom u toj mjeri, da bi ga trebalo smatrati „calque linguistique“ rumunskoga člana, ali da se on razvio u simbiozi s balkanskim Vlasima

 

 

121

 

zbog toga što je slovensko-vlaška simbioza bila najjača na onim teritorijama gdje se danas govori član.

 

Valja u ovom pravcu primjetiti i to da je slovensko-vlaške simbioze bilo u obilnoj mjeri i na srednjevjekovnoj srpskohrvatskoj teritoriji, ali ovdje ipak nije došlo do razvitka člana.

 

            14. Da je bugarski član doista nastao u slovensko-vlaškoj simbiozi za to su najjači lingvistički dokaz mnogobrojne identične crte u sintaksi oba člana, rumunskoga i bugarskoga.

 

Ml. je sintaksu člana potpuno prećutao u svojoj knjizi. On nas je hranio teorijama o postanku bugarskoga člana, ali nam nije dao podataka o njegovoj sintaksi.

 

Uporedna sintaksa balkanskih članova (u novogrčkom, rumunskom, arnautskom i bugarskom jeziku), koja bi stajala na visini nauke, još je pium desiderium balkanistike. Imamo samo rad D. Mihova Die Anwendung des bestimmten Artikles vergleichen mit der im Albanesischen und Bulgarischen, koja je izašla u 14 svesci Weigandova Jahresberichta (Leipzig 1908). Nju Ml. citira. To je dosada jedina studija koja obrađuje ovu balkansku pojavu uporednim metodom. Iz upoređenja što ih daje Mihov vidi se da se bugarski član upotrebljava u mnogo slučajeva kao u rumunskom jeziku. Ali u ovom pravcu treba još mnogo da se radi.

 

 

VI. (O slabljenju nenaglašenih vokala)

 

            1. Među balkanističke, neautonomne pojave bugarskoga jezika treba ubrojati i slabljenje [81] nenaglašenih vokala (isp. § 42.)

 

Nenaglašeno o može postati u (tip vudá str. 87). Nenaglašeno e može da se pretvori u i (tip nivesta, str. 83). Nenaglašeno a reducira se u ъ (ă) (tip cărícă str. 81).

 

Treba odmah istaći da su ne samo stepeni redukcije različiti, nego i da su različite i izoglose. Nekoja slabljenja su konsekventnije provedena nego druga. Slabljenje jednoga vokala ne korespondira uvijek sa slabljenjem druga dva.

 

Jovan Sterija-Popović u svojoj komediji „Kir Janja ili tvrdica“, na primjer, gotovo konsekvento je proveo slabljenje u nenaglašenom slogu kad daje karakteristiku govora glavnoga junaka.

 

Glavni junak govori gotovo bez izuzetka slabljenje –|– e > i : „Ocimo da padnimo sviju preko nos (1 č., sc. 9)“. „Oci da idi prokleti na notarius (ibidem)".

 

 

81. Ovdje govorim o pitanju koje je dodirnuo Sandfeld o. c., str. 12—13, 124—125 № 3.

 

 

122

 

Nenaglašeno o ili a ne slabi Sterija gotovo nikada.

 

Prema ovome bi se moglo zaključiti da je u govoru onih maćedonskih Cincara koji karikira Sterija-Popović bila provedena samo redukcija –|– e > i, a ne i redukcija –|– a > ъ (ă).

 

Sterija-Popović je u ovom pogledu mogao imati smisla za opažanje dijalektičkih osobina onako kao i Molière što je imao izoštren smisao za ovakve karakteristične razlike u govoru svojih komičnih lica.

 

U dijalektima maćedonskim na pravcu Prilep— Kajmakčalan i okoline Skoplja, koje sam u svoja dva putovanja imao prilike slušati, provedena je takođe samo redukcija — e > i, a ne i redukcija — o > u, a > ă (ъ).

 

            2. Kod ovakvog stanja stvari postavlja se više mogućnosti.

 

Jedna je mogućnost hronologička. Redukcija –|– e > i mogla bi biti starija od ostale dvije, itd.

 

Nas malo zanimaju mogućnosti, a više bi nas zanimalo znati kako su geografski rasprostranjene ove redukcije i gdje su centri njihovih iradijacija. Ml. pruža malo indikacija za ova pitanja.

 

Zašto bismo to htjeli znati ? Zbog toga što rumunski dijalekti pokazuju istu pojavu.

 

Meglenski dijalekat nam je danas vrlo dobro poznat, blagodareći studiji profesora Capidana. Ovaj dijalekat živi sasvim usred m(o)eglenskih Slovena. On poznaje slabljenje nenaglašenoga –|– a > ă kao i dakorumunski ili aromunski dijalekat. Nenaglašeno e prelazi i ovdje kao i, djelimice, kod Aromuna u i (tip birbeatsi za dakorum. berbece).

 

U ovom je pogledu slaganje Rumuna sa Slovenima potpuno.

 

Nenaglašeno o prelazi takođe redovno u u (tip murar za dakorumunsko morar „mlinar").

 

Aromunski dijalekti pokazuju svi od reda redukciju –|– а > ă. Ali se ne slažu u pogledu ostalih redukcija.

 

Ima ih koji pokazuju redovno redukciju e > i (tip ţi, pored ţe dakorum. ce kad je nenaglašeno ili flivar < februarius), ali ih ima koji pokazuju e kao i dakorumunski (tip. flevár < februariu na Olimpu). Kod nenaglašenoga o pokazuju ovi dijalekti najviše slabljenje kao i meglensko-vlaški dijalekat (tip murar < molariu).

 

Onaj rumunski dijalekat koji se po svoj prilici formirao na srpskohrvatskoj teritoriji, kako hoće Puşcariu, to je istrorumunski, ne pokazuje slabljenja e > i (tip fetsoru „dječko"), kao što ga ne pokazuje, uglavnome, ni dakorumunski dijalekat (tip férece < lat. filice „paprat").

 

 

123

 

Istarski rumunski se dijalekat uopće slaže u pogledu redukcija sa dakorumunskim. Ova dva dijalekta pokazuju samo redukciju a > ă kad je u završetku riječi.

 

            4. Iz ovoga brzoga pregleda izlazi da u rumunskom jeziku mora biti najstarija redukcija -a > ă.

 

Ima, doduše, i u dakorumunskom tragova redukcije e > i, o > u. Ali ova nije karakteristična za ovaj dijalekat. Ili je vezana za izvjesne usiove.

 

            5. Ako uporedimo stanje redukcija u rumunskom jeziku sa stanjem što smo ga vidjeli u bugarskim dijalektima, onda opažamo u isto doba i znatnu razliku i znatnu sličnost.

 

Razlika je u tome što je redukcija u rumunskom –|– a > ă u općenita, a u bugarskom je samo regionalna.

 

Redukcija -e > i nalazi se kao redovna pojava samo u maćedonskim slovenskim dijalektima i od rumunskih u meglenskom i aromunskom dijalektu.

 

Redukcija o –|– > u je u meglenskom i aromunskom govoru prilično pravilno sprovedena, dok u maćedonskom slov. govoru nije tako redovno sprovedena (isp. str. 87).

 

            6. Pita se sada da li postoji veza između bugarske i rumunske redukcije ?

 

Kako se iz gornjeg prikaza vidi, ta veza zaista i postoji u geografskom i fonetskom pogledu. Samo reparticija nije posve identična.

 

Držim da je i ovdje kao i kod člana moguća ista hronologija.

 

U § 46 naveo je Ml. najstarije potvrde za redukciju o > u iz srednjebugarskog doba. Tu navodi i primjere, ali vrlo sporadične, za doba koje on naziva „altbulgarisch".

 

Ja uzimam i ovdje kao i kod člana drugo vlaško-bugarsko carstvo kao doba kad se je ova pojava mogla prenijeti iz jednoga jezika u drugi.

 

            7. Zašto valja u rumunskom jeziku smatrati redukciju -a > ă kao daleko stariju pojavu negoli o > u ili e > i ?

 

Kad ne bi bilo nikakvoga drugoga razloga geografskog, to jest da je –|– a > ă opća rumunska pojava, a e > i, o > u da su samo regionalne, već bi sam ovaj dokaz koji se dobija iz interne rumunske lingvističke geografije bio dovoljan da proglasimo -a > ă kao najstariju redukciju.

 

U tome baš i leži razlika između bugarske i rumunske redukcije. Kod bugarske se je moglo dokazati na osnovu tekstova samo za redukciju –|– o > u da je najstarija.

 

 

124

 

            8. Ako uporedimo rumunske redukcije sa arnautskima, onda opažamo da se u pogledu redukcije a > ă oba jezika slažu. Samo što je arnautski jezik u ovoj redukciji daleko radikalniji negoli rumunski. Reducirano a > ë u arnautskom može da ispadne, dok u rumunskom ne ispada.

 

Koincidencija je između arnautskoga i rumunskoga tolika da, na primjer, ë + a daje isti rezultat u oba jezika (isp. cabállus > rum. cal, am. kal).

 

Ima se, prema tome, kao izvjesno uzeti da je rumunski jezik razvio redukciju –|– a > ă u doba rumunsko-arnautske simbioze na Balkanu, u Dardaniji, u današnjoj Makedoniji.

 

Značajno je za arnautski jezik što ne poznaje redukcije –|– e > i (tip pak’e “mir“), dok kod o poznaje i redukciju u i ispadanje (tipovi puštet < potestáte pored ftua < cotón-eu).

 

            9. Na koncu se postavlja pitanje: kako se odnosi novogrčka [82] redukcija prema ovim balkanskima?

 

Da i ona stoji geografski s njima u vezi, o tome ne može biti nikakve sumnje. Zna se da novogrčka redukcija –|– e > i, o > u obuhvata sjeverno-grčke dijalekte koji graniče sa slovenskim, aromunskim i arnautskim (tipovi épisa < ἔπεσα, kupéla < κοπέλλα). Ovi novi vokali mogu, u daljoj evoluciji, i ispasti ako se nađu među izvjesnim konsonantima.

 

Ova sjeverno-grčka redukcija otstupa od rumunske i arnautske utoliko što nikako ne poznaje redukciju -a (tip sarakačanski katúrsa < κατούρησα).

 

Ali i ona ima nesumnjivih veza sa arnautskom i maćedonskom. Najprije redukcija, pa onda sinkopa nenaglašenoga i u pojava je nesamo sjeverno-grčka (sarakačanska) nego i arnautska (ovdje samo sporadična). Uslovi arnautske sinkope imaju tek da se utvrde. Možda će biti jednaki kao i u sarakačanskom govoru.

 

            10. Ovom prilikom hoću da spomenem samo tri interesantna primjera sinkope u slavizmima aromunskim, grčkim i arnautskim. To je, prije svega, ime mjesta: am. Korča, arom. Curčao, grč. Koritza, koje dolazi od slov. gorȉca, zatim arom. ponţă < slov. podnȉca i arom. gorţu „(divlja) kruška", gr. kortsiá >  gornȉca, bez sinkope u am. gor̄itsë. [83]

 

 

82. Isp. K. Hoeg, Les Sarakatsans, sv. I, str. 97—147.

83. Isp. moj članak Contribution à l’etude des rapports albano-roumains, Revistǎ filologicǎ I, str. 35—39.

 

 

125

 

Pitanje koje se ovdje stavlja jest: ne krije li se u ovim sinkopama, koje konstatujemo u gore navedenim pozajmicama iz slovenskoga, isto pravilo kao i u bugarskom dijalektu u Loveču gdje imamo iz panȉca> pъnícъ > pъ́ncъ sa prenosom akcenta (isp. str. 81)? Ja naginjem mišljenju da je u pitanju ista pojava.

 

 

VII. (O naglasku bez intonacije)

 

            1. U § 42 Ml. je dobro protumačio pojavu redukcije nenaglašenih vokala a > ъ (ă), o > u, e > i rekavši da uzrok ovoj pojavi leži u tome što je bugarski jezik napustio stari slovenski kvantitet i intonaciju u vezi sa akcentom.

 

Bugarski jezik zna, za razliku od srpskohrvatskoga, samo za ekspiratomi akcenat.

 

Pošto smo vidjeli da kod redukcije nenaglašenih vokala zaista postoje geografske i analogičke veze između bugarskoga i ostalih balkanskih jezika koji poznaju istu pojavu, moramo se pitati: da li je i napuštanje kvantitete i intonacije opća balkanska ili unutarnja, autonomna bugarska pojava?

 

Ako sa Ml. držimo redukciju kao rezultat ekspiratornoga akcenta, a ovu smo redukciju, doduše u različitim varijacijama, ustanovili na povezanoj geografskoj teritoriji, onda nema sumnje da i ekspiratomi akcenat u pomenutoj grupi balkanskih jezika moramo smatrati balkanskom pojavom.

 

Za to govori, prije svega, ista i neprekinuta teritorija. Gdje je redukcija nenaglašenih vokala tu je i ekspiratomi akcenat i nestanak razlikovanja kvantiteta (osim u opreci naglašenih i nenaglašenih slogova) i intonacije.

 

            2. U novogrčkom je sprovedeno pravilo [84] da su vokali dugi samo onda ako su naglašeni i ako nijesu na kraju (tip lētĕ λέγετε „kažete"). Krajni naglašeni vokali su kratki, kao i uopće svi nenaglašeni vokali što su kratki (tip fĭlŏ́ φιλῶ „ljubim"). Stari je grčki kvantitet sasvim iščezao u jeziku današnjih Grka.

 

            3. Mislim da je današnji novogrčki akcenatski tip fĭlŏ́ nekada vrijedio i u rumunskom jeziku. To zaključujem odatle što naglašeno latinsko -d na kraju postaje isto tako reducirano ă kao i onda kad je nenaglašeno, na. pr. klas. lat. dát > vulg. lat. da > rum. dă, kl. lat. stát > vulg. lat. sta > rum. stă itd., perf. kl. lat. cantavit > vulg. lat. cantāt > cantā > rum. căntă.

 

 

84. Isp. Pernotovu definiciju u Grammaire moderne, str. 8, § 3.

 

 

126

 

Inače latinsko a ako je naglašeno, a nije na kraju, ne mijenja se, osim ispred n (pace, alb < albu, isto tako i kontrakcije ăa ili aă > a: jurá > jurabat, cal < caballu prema păgîn < paganu). Ovo različito postupanje sa naglašenim a vezano je samo za kraj, gdje je bilo isto tako skraćeno kao i u nenaglašenom položaju. Takvo pravilo nalazimo danas na Balkanu samo još u novogrčkom jeziku.

 

            4. Danas već rumunski jezik ne poznaje različiti kvantitet vokala, nego se svi vokali izgovaraju srednje dugo. [85]

 

Da je ovo pravilo zaista skorašnje, to se najbolje vidi iz različite sudbine što je doživješe latinski vokali u naglašenom i nenaglašenom položaju.

 

            5. Ima još jedan razlog koji nam kaže da je prarumunski (urrumänisch) jezik znao za isto pravilo kao i današnji novogrčki jezik.

 

Dok italijanski jezik poznaje diftongizaciju od ę i ǫ samo u otvorenom slogu, dotle rumunski jezik diftongira samo otvoreno ę u naglašenom slogu bez obzira na to da li je slog otvoren ili zatvoren (tip pierde < pĕrdere kao i ĭed < haedus).

 

Na osnovu ove činjenice ima se zaključiti da u starom rumunskom jeziku nije važilo današnje italijansko pravilo za kvantitet, a koje je bilo i vulgarno-latinsko. To pravilo veli da su samo vokali u otvorenom slogu dugi. U starom rumunskom dugi su bili svi naglašeni vokali kao i u novogrčkom.

 

Rumunski jezik, prema tome, pokazuje u pogledu kvantiteta isti razvitak kao i današnji novogrčki jezik.

 

Kao što je i novogrčki jezik sačuvao mjesto akcenta koje je riječ imala u starogrčkom jeziku, tako se i rumunski akcenat nalazi na istom slogu na kojem je bio i u vulgarnom latinskom jeziku.

 

Samo je u balkanskom latinitetu nastupilo opće duljenje naglašenih slogova i opće skraćivanje nenaglašenih, sasvim paralelno kao i u novogrčkom jeziku.

 

            6. Za arnautski jezik mora da je važilo nekada isto pravilo, sudeći po redukciji nenaglašenoga a > ë.

 

Gore smo vidjeli da se u ovom pogledu arnautski jezik potpuno slaže s rumunskim. To slaganje ide tako daleko da se u oba jezika reduciraju gotovo isti vokali a i o, dok se e reducira u i samo u maćedonsko-rumunskim govorima, a ne reducira se u dakoi u istro-rumunskom govoru.

 

 

85. Isp. Tiktinovu definiciju u njegovu Elementarbuch, str. 14 § 15.

 

 

127

 

Današnji arnautski govor razvio je i svoju posebnu dužinu [86]. To je onda ako se reducirani vokal nikako ne izgovara, kao na pr. u sjeverno-arnautskim govorima (tip k’ërkī́ mać.-arn. šuršī́ < gr.-lat. cerasîā). Ova dužina, izgleda, nije stara i ne ide još u doba rumunsko-arnautske simbioze.

 

            7. Izgleda mi kao sigurno da akcenat novogrčkoga i rumunskoga (donekle i arnautskoga) jezika ide zajedno i da se nijesu autonomno razvili, nezavisno jedan od drugoga.

 

            8. Ako je ovo istina, onda se moramo pitati: može li se primiti kao izvjesno da su južnoslovenski dijalekti na pravcu od Prizrena, Šar-Planine, preko Vranje, Niša, Aleksinca do Timoka napustili staro slovensko razlikovanje kvantiteta i intonacije u svom autonomnom razvitku ili pod uticajem ovoga neslovenskoga balkanskoga društva?

 

Geografsko-lingvistički momenat govori očito protiv autonomnoga razvitka, a za uticaj ovoga društva.

 

Za to imamo još jednu lingvističku indiciju.

 

Poznato je pravilo arnautskoga jezika da se akcenat može naprijed pomaknuti. Kao što opažamo u arnautskom jeziku pomještanje akcenta na. pr. u Dúrës < Dyrrháchion preko *Duré(á)s, tako nalazimo na. pr. i u Loveču pъ́ncъ < pъnícъ, ugъs < ugъsí itd.

 

            9. Sve su ovo problemi koje treba još u detalje studirati.

 

Kad se budu znali detalji arnautskoga i bugarskoga pomještanja akcenta u vezi, i ako veza zaista postoji, trebače postaviti pitanje: kako se odnosi srpskohrvatsko pomještanja akcenta i da li i ono stoji u kakovoj vezi sa balkanskom pojavom.

 

            10. Da strani jezik može zaista djelovati na promjene u akcentu i kvantiteti, dokaz su nam čakavski dijalekti srpskohrv. teritorije. Mnogi ispitivači čakavskoga naglaska postavljaju kao pravilo da neki od ovih dijalekata poznaju danas samo dva akcenta, jedan za kratke, a drugi — za duge slogove [87]. Ovo pravilo moglo je nastati samo u blizini romanskih apeninskih govora koji poznaju isto tako samo dva akcenta, jedan za kratke, a drugi — za duge slogove.

 

 

86. Isp. Pekmezi, Grammatik der albanesischen Sprache, str. 46.

87. Za Rab isp. Kušar, Rapski dijalekat Rad CXVIII, str. 7, za Božavu Cronia, ЈΦ VII, str. 89 § 53, za Pazin Nemanić, Čakavisch-kroatische Studien I, str. 5 sl. O približavanju ital. akcentu govori i Tentor za Cres, AfslPh XXX, str. 159. U Žumberku opazio sam akcenat ljudi koji su proveli 20—30 godina u sjevernoj Americi na radu, pa se vratili natrag. Ovi ljudi kad govore domaćim svojim govorom pokazuju tendenciju napuštanja srpskohrv. intonacije.

 

 

128

 

 

VIII. (O nestanku deklinacije)

 

            1. Ako smo utvrdili istinu da je bugarska redukcija nenaglašenih vokala i ona sila koja ju je proizvela, a to je bilo napuštanje praslovenskoga razlikovanja kvantiteta i intonacije, jedna opća balkanska pojava, onda, pošto smo proučili važno pitanje iz balkanske sintakse o članu, treba postaviti i pitanje: nije li i gubitak padeža takođe balkanska pojava? Treba li ovaj gubitak tumačiti samo kao autonomnu bugarsku pojavu, kako čini ML, ili uzeti [88] da su i ovdje bile na djelu pobude iz balkanskoga milieua ?

 

            2. Prije nego pređemo na ispitivanje balkanskih pobuda za nestajanje ili redukciju padeža treba utvrditi hronologiju gubljenja padeža.

 

Zna se da je književni crkveni jezik svete Braće poznavao padeže u potpunoj mjeri. Ima se, dakle, uzeti da u njihovo vrijeme na pravcu Solun—Pešta nije bilo nikakve redukcije padeža. Oni su kao morfemi živjeli punim životom, ako i imamo slučajeva gdje su funkcije pojedinih padežnih morfema već onda mogle biti zamijenjene sintaksom.

 

Ostataka padežnih morfema kao arhaizama ima u današnjem bugarskom književnom jeziku i u dijalektima dosta. Ml. je baš ovom pitanju posvetio naročitu pažnju i ima se upisati u dobro njegovoj knjizi što nam je dosta detaljno popisao gotovo sve karakteristične padežne arhaizme.

 

Pita se sada: do kada su padežni morfemi bili živo izražajno sredstvo u maćedonskim i bugarskim govorima?

 

Da bi se riješilo ovo hronološko pitanje mislim da su najbolje sredstvo turski refleksi slovenskih imena mjesta na ovim teritorijama. Zna se kad Turci dolaze na Balkan i kada počinje u ovim krajevima intenzivnija tursko-slovenska simbioza. To su v. 14. i 15. Ako imamo turski refleks Perlepé za slov. danas Prilěpъ, danas Prilep (vizantisko Πρίλαπος, aromunsko Pîrleap), onda možemo zaključiti po onome krajnjem -e da je to ostatak slovenskoga lokativa vъ Prilěpě i to zbog toga što Turci ne običavaju dodavati tuđim imenima mjesta ovakovo -e, isp. na. pr. novogrčko Volos > turski Golos.

 

Prema ovom turskom refleksu slovenskoga lokativa u Maćedoniji moramo zaključiti da je slovenska deklinacija u 15. vijeku morala ovdje biti živa.

 

 

88. U ovom poglavlju obrađujem problem koji je postavljen kod Sandfelda, o. c. str. 171—172, gdje se daje pregled toga pitanja.

 

 

129

 

Do istoga nas zaključka dovodi i turski refleks Lovča (isp. u Bosni muslimansko prezime Lovčàlīć „sin čovjeka iz Loveča u Bugarskoj") za slov. adjektivno ime mjesta Loveč [89]. Krajnje tursko -a u Lovča ne može tačno da kaže o kojem padežu je riječ, o gen. sing. ili lokat. singulara, jer su vokali u turskom podvrgnuti vokalnoj harmoniji, ali da je u pitanju jedan od tih padeža, to je izvjesno.

 

            3. Izvjesno je, prema tome, da je redukcija padeža i njihova zamjena sintaksom u bugarskom jeziku skorašnja pojava.

 

Koji su razlozi ovoj skorašnjoj pojavi ? Zašto su morfemi zamijenjeni sintaksom ?

 

Ovaj se isti proces vrši doduše u raznim indoevropskim jezicima i na raznim teritorijama i može da bude spontan, autonoman i nevezan na vanjsku pobudu.

 

Imamo li na Balkanu vezanost ili nevezanost? Da li je gubitak padeža mogao nastati spontano u bugarskom jeziku, ili je mogao dobiti i pobuda iz drugih balkanskih jezika? Šta može da kaže balkanistika po ovom pitanju?

 

            4. Držim najprije da romanistika može da dâ vrlo korisnih obaviještenja po ovom pitanju. Redukcija padeža, koja se vršila u pojedinim romanskim jezicima, opći je romanski fenomen. Niko ne svodi ovu redukciju na vanjske pobude, već je svako nastoji tumačiti ili fonetskim razlozima ili sintaksom.

 

            5. Ako uporedimo bugarski jezik sa susjednim balkanskim u pogledu padeža, onda ne opažamo ni identiteta.

 

Rumunski je jezik sačuvao kod imenica lat. dativ-genitiv singulara kao živ padež. Ovaj je morfem vrlo ekspresivan, osobito kad je imenica snabdjevena određenim postpozitivnim članom (tipovi m. lupul: g. d. s. lupuluĭ, f. ţara: g. d. s. ţăreĭ). Bugarskoga identiteta ovdje nema, ako i imamo dijalekata koji su sačuvali deklinaciju imenice i člana u isto doba kao arhaizam (tip. poputomu).

 

Ako nema bugarsko-rumunskoga identiteta, ima rumunsko-arnautski, gdje imamo isto tako dobro sačuvan i ekspresivan morfem za g.-d. s. m. i f. Iz ovoga identita se jasno vidi da međusobna uzročna zavisnost balkanskih jezika nije nikakva imaginarna misao već realnost.

 

            6. Tu zavisnost ne potvrđuje samo rumunsko-arnautski identitet već i novogrčki primjer. Za razliku od starogrčkoga,

 

 

89. Na srpskohrv. teritoriji glasi ovakvo adjektivno ime mjesta Lovča ili Lovče, ARj VI, 166.

 

 

130

 

novogrčki jezik ne poznaje posebnoga morfema za dativ singulara nego samo morfem genitiva singulara, koji služi u isto doba i za dativ.

 

Prema tome opažamo kao zajedničku balkansku crtu svođenje genitiva i dativa pod jedan morfem.

 

            7. U pluralu su identiteti još veći.

 

Genitiv plurala je u novogrčkom na putu da sasvim iščezne. U rumunskom nije uopće nikada ni postojao.

 

Arnautski genitiv plurala na -ve, mislim da sam to dokazao, [90] prevođenje je („calque linguistique“) rumunske veze plurala imenice + lor < lat. illorum za oba roda (tipovi fraţilor, ţerelor).

 

Značajno je da su se u bugarskom pluralni padeži, osim nom.-ak., rjeđe sačuvali kao arhaizmi od singularnih (isp. § 121 prema § 115—119).

 

            8. Što nema potpune identičnosti između bugarskoga jezika i ostalih neslovenskih balkanskih u pogledu reduciranja genitiva i dativa [91] singulara u jedan živ padežni morfem koji bi se sačuvao do danas, tome je, mislim, razlog skorašnjost napuštanja padeža u bugarskom jeziku. Oni su potpuno izgubili svoju ekspresivnost tek poslije 15 vijeka. To znači da su još bili živi u doba najaktivnije bugarsko-vlaške simbioze za doba drugoga bugarskoga carstva.

 

            9. Ako nije moglo doći do balkanskoga identiteta u pravcu čuvanja jedinstvenog morfema za genitiv-dativ i u bugarskom jeziku, mogla je slovenska deklinacija dobiti udarac iz balkanskoga milieu-a na drugi način.

 

Za latinsku deklinaciju može se reći da je bila potkopana u romanskim jezicima nestankom potrebe da se jezički izrazi posebnim upitnim adverbima kretanje u pravcu i mirovanje na mjestu. Latinski je klasični jezik tačno razlikovao ubi „gdje" i quo „kamo". Već vulgarni latinski jezik ne poznaje ovoga razlikovanja, nego je za oba slučaja generalisan ubi. Ovim generalisanjem nestalo je potrebe za posebne padežne morfeme koji su izražavali mirovanje („ubi") i kretanje („quo"). Nestalo je potrebe da se razlikuje lokativ od akuzativa.

 

 

90. Isp. članak citiran u bilj. 79.

91. Sintaktičko jednako izražavanje genitiva i dativa pomoću prijedloga na, dakle nerazlikovanje oba padeža ni u sintaktičkom pogledu, takođe je balkanizam, za koji je bugarski jezik dobio pobuda bez sumnje od rumunskoga jezika. Isp. Conjev, Езиковни взаимности itd., str. 4 § 4. Ovaj autor pomiješao je izjednačenje genitivnog i dativnog morfema u rum., alb. i novogrčkom jeziku sa sintaktičkim izjednačenjem u bug. Isp. Slavia IV, str. 130.

 

 

131

 

Slovenski dijalekti na Jadranu dokazuju nam da se pod uticajem romanskih govora „gdje" i „kamo" mogu generalisati, uza sve što postoje padežni morfemi u potpunom cvatu. U Dalmaciji i u Crnoj Gori govori se isključivo đe iđeš mjesto „kamo ideš" za pravac kretanja kao i za mirovanje „đe si bio", a padežni morfemi još su uvijek u potpunom životu. Općenito se s pravom drži da je upotreba „gdje" u dva značenja nastala na Jadranu pod utjecajem romanske sintakse.

 

Zna se da ni arnautski (ku „gdje, kamo") ni rumunski (unde „gdje, kamo") ni novogrčki (ποῦ „gdje, kamo") jezik ne razlikuju kretanja od mirovanja u jeziku.

 

Ta pojava prenesena je i na sve slovenske dijalekte od Prizrena preko Kosova sve do Dunava.

 

Kao što je u latinskom jeziku ovo nerazlikovanje mirovanja i kretanja doprinijelo nerazlikovanju lokativa i akuzativa, tako je to isto moglo proizvesti i u bugarskom jeziku.

 

Sa logičkoga je gledišta i onako suvišno razlikovati u upitnom adverbu kretanje i mirovanje, kad to izriče glagol. Ovaj razlog važi takođe i za pozajmljivanje izraza, za calque linguistique gdje = kamo (kuda). Pozajmljuje se samo ono što treba ili što se ne protivi logici, ili što izgleda bolje, što ima veći prestiž.

 

Ovo izjednačenje samo za sebe u morfemu za kretanje u pravcu kamo (akuzativ) i za mirovanje na pitanje gdje (lokativ) ne bi zacijelo bilo dosta da se potkopa deklinacija [92]. Da je to tako dokazuju najbolje crnogorski i dalmatinski dijalekti gdje je deklinacija potpuno očuvana i živa, ma da je ovo izjednačenje sprovedeno u upitnom adverbu mjesta.

 

            10. Druga je jedna balkanska pojava bila još fatalnija za slovensku deklinaciju.

 

Zna se iz arnautske i rumunske sintakse da se dativ i akuzativ kao komplementi glagolu, ne samo ako se nalaze pred njim, nego i onda kad stoje iza njega, ponavljaju pleonastičkom zamjeničkom dopunom u dativu i akuzativu.

 

 

92. K. H. Mayer, Der Untergang der Deklination in Bulg., § 15 i str. 75, pridaje takođe ovom momentu odlučnu važnost u pitanju gubljenja deklinacije u bug., samo što Meyer ne pripisuje vanjskom uticaju izjednačenje kretanja i mirovanja. Da je ovo izjednačenje moglo da nastane samo na vanjsku pobudu, a ne zbog unutarnjeg bug. razvoja, za to govori baš utjecaj ital. jezika u jadranskoj zoni gdje se gdje = kamo očevidno može da pripiše samo ital. uticaju.

 

 

132

 

Iz romanske se gramatike zna da se kod imenica deklinacija izgubila, ali da se kod zamjenica sačuvala u dosta obilnoj mjeri. To isto imamo i u rumunskom i u arnautskom jeziku.

 

Prema tome, po ovoj sintaksi sasvim lijepo može riječ pred glagolom stajati u „casus generalis“, a da ne nastane nikakva dvoumica o značenju rečenica. Na kakvu vrstu glagolske dopune misli onaj koji govori, to će se vidjeti sasvim jasno iz zamjeničke dopune. Isp. primjere za to kod Ml. str. 284. To znači, drugim riječima, da je sasvim bez potrebe za izražajnu sposobnost rečenice razlikovati dativ i akuzativ kao morfeme, kad ih mogu zamijeniti pleonastičke zamjeničke dopune. [93]

 

Pojava pleonastičkoga ponavljanja zamjeničke dopune glagolu, ako se imenica na koju se dopuna odnosi nalazi na početku rečenice, vrlo je rana pojava u balkanskom latinitetu. Na kršćanskom natpisu iz Splita, CJL III 9508, iz 4. vijeka čitamo ovu rečenicu: Peregrinum filium in lege sancta christiana collocabi eum gdje je eum zamjenička pleonastička dopuna baš kao i u rumunskom i arnautskom. Za imenicu kao komplemenat poslije glagola nijesam našao primjera.

 

Tako je dakle bugarski jezik mogao dobiti pobudu iz balkanskoga milieua za nerazlikovanje padeža kad su dopune glagola. Morfemi nijesu potrebni kad imenice služe kao dopune glagola, jer ih mogu da zamijene zamjenički objekti.

 

            11. Da li su padeži potrebni kad služe kao dopuna drugim imenicama, pridjevima, brojevima i zamjenicama ?

 

Današnji ih bugarski jezik ni u ovom slučaju ne upotrebljava, kao ni kad služe kao dopune glagolima. To je najbolji dokaz da nijesu potrebni ni ovdje kao ni ondje i da ih i ovdje jezik može da zamijeni sintaksom kao i kod glagola.

 

Samo se pitamo i ovdje kao i tamo, da li je bugarski jezik i u ovom slučaju mogao dobiti pobudu iz balkanskoga milieua?

 

Kod jednog je slučaja balkanski utjecaj sasvim izvjestan.

 

Ako je imenica dopuna broju od pet dalje, onda i u bugarskom stoji u svim dijalektima u nominativu plurala baš kao u novogrčkom, arnautskom i rumunskom, a ne u gen. plurala kao u ostalim slovenskim jezicima.

 

            12. Za druge slučajeve, tj. kad je imenica komplemenat drugoj imenici, mogu se takođe naći balkanske pobude za bugarsko napuštanje padeža.

 

 

93. Isp. Sandfeld o. c.

 

 

133

 

I za izražavanje genitivnoga odnosa bez morfema mogao je bugarski jezik dobiti pobuda spolja. To se vidi najprije u konstrukciji koja se upotrebljava u rumunskom kad imenica bez člana služi kao dopuna drugoj imenici (tip: apa izvoruluĭ pored apa de izvor, de puţ, de ploae „voda iz određenoga bunara" pored „izvor-voda, bunarska voda, kišnica"). U ovom slučaju rumunski jezik nije nikada upotrebljavao morfem, nego sintaktičko opisivanje sa de. Značajno je da bugarski jezik može da upotrebljava za ovakve slučajeve takođe prijedlog ot = rum. de, koliko se ne služi slovenskim kvalitativnim pridjevima. [94]

 

            13. Paralelizam između bugarskoga jezika i rumunskoga je u ovom slučaju gotovo potpun. U 16 i 17 vijeku izražavao se u rumunskom jeziku genitivni odnos prijedlogom a tamo gdje se danas redovno upotrebljava de, na pr. sufletul a om botezat „duh krštena čovjeka", undele a ape multe „valovi mnogih voda". Danas se upotrebljava a mjesto de samo pred brojevima ili poslije tot, na pr. tatăl a doĭ fiĭ „otac dvoje djece". [95] Ovo a dolazi od latinskoga ad.

 

Bugarska upotreba prijedloga otъ i na u slučajevima kad je imenica dopuna drugih imenica nije ništa drugo nego „calque linguistique“ rumunske konstrukcije.

 

Ako je tako, onda nema nikakve sumnje da se je bugarski uzus naknade slovenskih padežnih morfema sintaktičkim konstrukcijama počeo po malo razvijati u vlaško-bugarskoj simbiozi za vrijeme drugoga bugarskoga carstva.

 

 

IX. (O skraćenom infinitivu)

 

            1. Pošto smo ogledali fonetske, akcenatske i sintaktičke balkanske pojave u bugarskom jeziku, moramo obratiti pažnju na još jedan karakteristični balkanski morfem. To je t. zv. skraćeni infinitiv koji susrećemo u rumunskom i bugarskom jeziku.

 

Ml. raspravlja o skraćenom infinitivu u § 138.

 

Do danas se je sačuvao infinitiv u obliku supina na -t samo kao arhaizam.

 

Ml. ne tumači postanje skraćenoga supina bez -t, niti spominje analognu rumunsku pojavu. On veli samo na str. 268: „Sehr beliebt (podvučeno od autora) ist der verkürzte Infinitiv ohne -t nach móga, nedei̯, nemoi̯ “. I to je sve.

 

 

94. Isp. učenik ot gimnázijata pored (gimnazist) i gimnazijalen direktor.

95. Vidi Tiktina s. v. a. Isp. bug. šápkata na učitela „učiteljev šešir" kao i koncertъt na Muzikalnoto družestvo.

 

 

134

 

Za pitanje infinitiva sa balkanističkoga gledišta Ml. i ne spominje važnih radova Kr. Sandfelda. Spominje samo gubitak infinitiva u bugarskom i zamjenu sporednim rečenicama sa da. Ovu balkansku pojavu, kojoj je izvor u novogrčkom jeziku, proučio je baš Sandfeld u svim detaljima, i njegov rad ne smije da se mukom obiđe. [96]

 

I u ovom slučaju imamo istu pojavu koju smo vidjeli i u bugarskom gubitku padeža. Pobuda za gubljenje morfema i za naknadu sintaksom dolazi slovenskom balkanskom jeziku iz balkanskoga milieu-a.

 

Pita se samo: da li direktno iz grčkoga ili preko rumunskoga ili arnautskoga?

 

Sloveni su živjeli u simbiozi sa svim tim narodima. Izgledalo bi dakle na prvi mah da je ovo pitanje nerješivo.

 

            2. Ima, međutim, jedan zajednički balkanski morfem, — a to je skraćeni infinitiv — koji se ne nalazi u novogrčkom i arnautskom jeziku, a nalazi se u rumunskom. Ova okolnost nam veli da je i utjecaj koji je učinio da neki jugoslovenski dijalekti zamijene infinitiv sintaksom mogao da izvrši samo rumunski jezik za vrijeme najjače slovensko-vlaške simbioze drugoga bugarskoga carstva.

 

Ako se rumunskom utjecaju ima da pripiše stvaranje skraćenoga infinitiva kao posebnoga morfema, onda se zacijelo ima pripisati i sintaktičko opisivanje infinitiva rečenicama koje počinju sa da. Ne mislim da bi iko mogao rastavljati ove dvije pojave, osim ako drži kao Ml. koji se doduše ne izjavljuje po ovom pitanju, da su se ove dvije pojave razvile spontano u jugoslovenskim dijalektima, nezavisno od balkanskih jezika.

 

            3. Da vidimo najprije rumunsku pojavu. Ona je vrlo kuriozna. Još u početku književnoga jezika, u 16. vijeku, u t. zv. limba veche, rumunski je jezik poznavao potpuni latinski infinitiv na -are, -ire, -ĕre, eare (purtare, durmire, ungere, vedeare). Međutim i u tom vijeku ima potvrda za skraćeni infinitiv bez -re: purtà, durmì, unge, vedea. Ovaj je infinitiv danas generalan u položaju kad dolazi poslije modalnih glagola. Kad je pred njima, onda se u nekim slučajevima pojavljuje još i danas potpuni infinitiv sa -re kao arhaizam.

 

Potpuni infinitiv dolazi danas u rum. općenito u supstantiviziranom obliku sa postpozitivnim članom u ž. r.

 

 

96. Rumaenske Studier i njemački izvod odatle u Weigandovu Jahresberichtu IX, str. 75-137; za tim o. c., str. 173 i sl.

 

 

135

 

U ovom posljednjem slučaju nema koincidencije sa bugarskim jezikom, koji ne poznaje supstantiviziranoga infinitiva. U druga dva slučaja je koincidencija skoro potpuna.

 

            4. Kako je došlo do skraćenoga infinitiva nije protumačeno, koliko znam, ni u bugarskoj ni u rum unskoj lingvistici.

 

Ne bi valjalo tumačiti gubitak t iz internih slovenskih sredstava.

 

Zna se da je opća balkanska pojava stvaranje futura s pomoćnim glagolom htjeti. Kad bi se gubitak t htio tumačiti iz srpskohrvatskih jezičkih sredstava, kako čini Sandfeld, reklo bi se da je oblik futura kad je infinitiv pred glagolom, na pr. pitaću, gdje je nastala asimilacija završetka supina prema ću, bila generalisana i na onaj slučaj kad infinitiv stoji poslije pomoćnoga glagola (ja) ću pitati.

 

Takvom se tumačenju protivi činjenica, prvo, što se baš u srpskohrv. nigdje ne nalazi skraćeni infinitiv i, drugo, što se u onim južnoslovenskim dijalektima koji poznaju skraćeni infinitiv futur ponajviše pravi sasvim prema novogrčko-rumunsko-arnautskom načinu. Uzima se 3. l. sg. šte (mać. će, ke) i prezent glagola, ili se još meće pred taj prezent veznik da: će jadim (mać.) itd. Isp. kod Mladenova na str. 291.

 

Na ovoj je, dakle, teritoriji ova sintaktička perifraza djelimice sasvim potisnula infinitiv kao morfem.

 

Koliko se sačuvao u skraćenom ili neskraćenom obliku, to je arhaizam.

 

Prema srpskohrvatskom tipu pisa-ću = ću pisati ne može se protumačiti kao ni prema bugarskom piša štd (normalno) = štă piša (t. zv. neodređeni futur). Posljednje ima potpunu paralelu u ram unskom skraćenom infinitivu i futuru: oĭ laudà = lăluda oĭ (hvaliću).

 

            5. Mi, doduše, imamo i drugih slučajeva gdje se krajnje -tъ gubi na Balkanu. To je, najprije, u postpozitivnom članu -tъ u maćedonskim govorima (tip. vólko Prilep) i, onda, u trećem licu sg. i pl. Može li se kao treći slučaj ovamo svrstati i gubitak -tъ u supinu? Ne mislim da se može u sva ova tri slučaja tumačiti gubitak nastavka -tъ na jednaki način.

 

            6. Gubitak -re u rumunskom infinitivu isto tako nije lako protumačiti. Jedan pokušaj je dao pokojni Weigand u 3. svesci Jahresberichta des Instituts fiir rumänische Sprache (1896), str. 150—151. On uzima da je u futuru lăudáre-vòiŭ „hvaliću" i u kondicionalu lăudáre-vreà „hvalio bih" onaj slog -re „durch den haufigen Gebrauch und die Unbetontheit" bio skraćen, „genau wie im Slavischen".

 

 

136

 

To doduše nije nikakvo tumačenje, jer ni sam autor nije dao nikakvih paralelnih primjera u potvrdu svoje teze.

 

            7. Nema druge nego uzeti da su u starorumunskom postojala dva tipa infinitiva, tip potpuni, koji je sadržavao karakteristične vokale konjugacije a, ea, e, i + re, i skraćeni, koji je sadržavao samo karakteristične vokale konjugacije bez re.

 

U ovom posljednjem pogledu slaže se rumunski jezik sa mnogim italijanskim dijalektima, koji imaju u velikoj mjeri infinitiv bez re (isp. Meyer-Lübke, Italienische Grammatik § 273) i koji razlikuju apstraktnu imenicu na -are od infinitiva na á.

 

Po mojem je mišljenju rum. infinitiv bez -re nastao pod utjecajem klasičnih infinitiva modalnih glagola bez -re, kao što su esse, posse, velle. Vulgarno-latinski analogički tip essere bio je u opoziciji prema klasičnom esse.

 

Ovu svoju teoriju ne mogu zasada dokazati, ali ne znam drugoga razloga koji bi mogao dovesti do ovoga čudnog razlikovanja između čistoga infinitiva koji je skraćen i supstantiviziranog infinitiva koji nije skraćen.

 

Glasovnih razloga za gubitak -re nema, upravo kao što ih nema ni za gubitak tъ u bugarskom supinu.

 

Izgleda mi takođe kao izvjesno da se rumunski skraćeni infinitiv ne može tumačiti odjelito od italijanskoga dijalektičnoga. Ovu činjenicu nije Weigand uopće uzimao u obzir pri svome tumačenju skraćenoga rumunskoga infinitiva.

 

            8. Ako je tako, onda ne može biti ni govora o tome da bi se rumunski skraćeni infinitiv mogao tumačiti slovenskim uticajem, koji je bio osobito jak. Uostalom dosada niko nije -ni pomišljao na taj uticaj.

 

Kad nije moguće tumačiti rumunski skraćeni infinitiv slovenskim uticajem, pita se: nije li, obratno, moguće shvatiti bugarski skraćeni infinitiv kao imitaciju rumunskoga skraćenoga infinitiva? Ova se je imitacija mogla lako dogoditi u doba najjače rumunsko-slovenske simbioze za drugoga bugarskoga carstva. Ostavljam ovo pitanje zasada pri ovom upitniku.

 

 

X. (Slovenske elemente u rumunskom, arnautskom, madžarskom i novogrčkom jeziku)

 

            1. Ml. je u svojoj knjizi uzeo u razmatranje i slovenske elemente u rumunskom, arnautskom, madžarskom i novogrčkom jeziku (§§ 33, 34 i 35). Jedan paragraf, vrlo sumaran, posvetio je pozajmicama i tuđicama u bugarskom jeziku.

 

 

137

 

Sve to metnuo je, malo nezgodno doduše, u IV poglavlje pod naslovom Äussere Geschichte des Bulgarischen (§ 38).

 

U svim ovim paragrafima daje više svoje primjedbe, utiske, koje je valjda prigodom pojedinih riječi pisao. U njima se vidi bez sumnje i učenost. Ali u priručniku njemačkoga kova očekivali bi smo prije svega tačnije informacije koliko ih dopušta sadašnje stanje istraživanja u ovim oblastima.

 

Ja ću se ograničiti takođe samo na svoje primjedbe.

 

            2. Kad je riječ o slovenskom elementu u rumunskom leksikonu, onda treba tačno razlikovati dvije vrste rumunskih riječi slovenskoga porijekla: 1) riječi koje su Rumuni uzeli od slovenskoga naroda živeći u simbiozi s njime, 2) riječi koje su ušle u njihov jezik iz slovenskoga crkvenoga i državnoga jezika.

 

Ovakvo razlikovanje nalazi se i u zapadnim romanskim jezicima. U svakom zapadnom romanskom jeziku imamo mots populaires i mots savants. Obje vrste su latinskoga porijekla, ali je put kojim su ušle u romanske jezike sasvim različit.

 

Rumunske slovenske riječi kao sveştanie, sveşnic „svijećnjak", odăjdii što ih Ml. navodi na str. 59 upravo su onakve prirode kao i sveštenik, odežda u srpskohrv. One ništa ne dokazuju za reflekse slov. fonema ti̯, di̯. To su učeni slavonizmi.

 

            3. Za št < ti̯ navodi se kao potvrda na istoj strani i rum. moştean „nasljednik" i moştenì „naslijediti" i veli se da dolaze od abg. моштьнъ = moćan. Da je ova stara etimologija kriva, pokazao sam u Bžrbuleskovu Zborniku. [97]

 

            4. Rum. păstrav, păstrăv „pastrva" ne dolazi od bug. nom. sg. pastъrva, nego, kao i circov, od akuz. sg. pьstrъvь, nom. *pьstry. Ova riječ, kao ni văduviţă, ne sadrži dokaz za ь > ă, jer ь daje u rum. obično e (cf. pestriţ, rumunska izvedenica od slov. pьstrъ), nego ă stoji mjesto e zbog prethodnoga labijala kao u văzut od vedeà, treapăd < trepidus itd. To je interna rumunska pojava.

 

            5. U dobitoc nemamo, kako veli Ml. „den Reflex der uralten ersten Vokalisation", jer riječ ne pokazuje u za ы«, nego i. Ne može biti stara pozajmica.

 

Da rum. sâmbată ne može biti od slov. сѫбота, to se vidi odatle što slov. naglašeno o ne prelazi nikada u rum. naglašeno a. Ovaj rum. oblik je čisti rumunski refleks za vulg. lat. sambata. [98]

 

 

97. De l’étymologie roumaino-slave (Omagiu profesorului Ilie Bǎrbulescu, str. 207 i sl.).

98. Isp. moj članak La semaine slave, RES V, str. 19.

 

 

138

 

            6. Isto je tako neispravno kad Ml. navodi rum. gîsca „guska" kao dokaz za razvitak nazala ѫ > ъ kao u bugarskom. Gîsca je nastalo rumunskim skraćivanjem konsonantske grupe nsc, kako očito dokazuje masculinum gînsac „gusak" gdje te grupe nema.

 

Rum. oglindă je rumunska tvorevina. To je postverbal od oglindì. Samo glagol može da služi za studiranje fonetskoga refleksa za ѧ.

 

Rum. sfînt ne može služiti kao primjer rumunskoga refleksa za slov. nazal ѧ (свѧтъ), jer je ovaj rumunski pridjev nastao ukrštanjem lat. riječi sanctus > sînt + свѧтъ. Za studiranje refleksa od ѧ može da služi samo glagol sfinţi < svętiti.

 

Rum. rînd za *rind je takođe interna rumunska pojava kao vînt < ventus, cuvînt < conventus. Ništa ne dokazuje za refleks ѧ > în, kako tvrdi Mladenov. Normalni rumunski refleks za taj slov. nazal je in, kako i Ml., protivno Bărbulesku, dobro ističe.

 

Rum. crunt (p. 61) ne sadrži rum. refleks za slov. nazal ѫ, jer riječ ne dolazi od krǫtъ (cf. srpskohrv. okrutan), nego od lat. cruentus. [99] Diftong ué bio je valjda već u vulg.-lat. stegnut u u, isp. Truentus > ital. Tronto.

 

            7. Rumunski refleksi în, un za ѫ osnivaju se zacijelo na različitim južnoslovenskim izgovorima nazala prve dobe: 1. ǫ > un, 2. ą > în. Da li stoje ti refleksi u kakvoj vezi sa srednjebugarskim izgovorom ъn, kako hoće Bărbulescu, ne možemo znati sasvijem tačno, ali bi to moglo biti, jer vidimo da se i rumunski nazal în koji je nastao iz lat. grupe an ponekad pretvara pod uticajem slovenskoga razvitka u î. To vidimo u cît < quantus i tît < tantus mjesto *cînt (isp. cînd < quando), *tînt.

 

Ovo miješanje slovenskih i latinskih nazala sasvim se lako moglo dogoditi za vrijeme drugoga vlaško-bugarskoga carstva, kad je rumunsko-slovenska simbioza bila najjača na Balkanu.

 

            8. Kao dokaz kako se je izgovaralo i mogu da služe samo rumunski slavizmi tipa veac, leac, a nikako pleavă, treabă, mreajă, kako krivo navodi Ml. na str. 61. U ovom posljednjem je tipu rumunski diftong ea mogao nastati i onda ako se je u onom slovenskom dijalektu iz kojega su ove rumunske riječi za ѣ govorilo e. Vreme je zacijelo nastalo iz vreame. Rumunski jezik mijenja pravilno svako naglašeno e u ea, ako je na kraju ă, a ea u e, ako je na kraju -e. Dokaz za izgovor e nije ni trebue, odatle glagol trebuì.

 

 

99. Isp. sada i REW³ 2343.

 

 

139

 

Rum. plivì, bilì ne dokazuju ništa za bugarsku redukciju nenaglašenih vokala, jer se u rum. ia - ie - iă obično reduciraju u i kad su nenaglašeni (isp. javiti > ivi).

 

            9. Ml. se doduše ne izjašnjuje sasvim decidirano o pitanju: odakle zapravo potječu rumunski slavizmi, da li iz južnoslovenskih dijalekata južno od Dunava ili sjeverno od Dunava; izgleda (str. 62) kao da naginje mišljenju da potječu iz dako-slovenskoga. On dakako i ovaj jezik drži za „altbulgarisch". Biće da uzima i on kao i drugi da su se Rumuni formirali na sjeveru i na jugu od Dunava. [100]

 

            10. Između današnje rumunske fonetike i bugarske ima zaista izvjesnih sličnosti, koje Ml. nije istakao. Tako za metatezu ъr < ra (str. 82), odakle nastaje i sonantno r (isp. srpskohrv. trpeza < gr. τράπεζa), imamo i rumunskih primjera, i to ne samo u slavizmima kao što su gărdină (Tiktin 695), nego i u lat. riječima kao što je izvedenica od frate : fîrtat „pobratim".

 

Kod Pavlikiana oko Plovdiva i u Rodopama postaje í > ъ’ = ы poslije r ž č š (str. 145). S tom pojavom možemo isporediti rum. i > î poslije r i palatala kao rîd < rido „smijem se", osobito u Moldavskoj.

 

S oblikom śurmah < sъrmasi (Pavlikiani) „siromah" mogu se isporediti rum. slavizmi sărman, sărac istoga značenja.

 

Prijelaz nenaglašenoga u > o koji se nalazi u nekim bugarskim dijalektima (§ 46) nalazi se i u rumunskom na početku, kao u ogoì < ugojiti itd.

 

Drugi prijelaz ú > i (str. 89) nalazi se takođe u rumunskim slavizmima kao u ibovnic, a nalazi se i kod Aromuna i Sarakačana: klič, klitsa < ključ, isp. Glasnik Sk. naučnog društva III, 170.

 

Isto tako i prijelaz oi̯ > o (tip dodufti < dojdohte, str. 143) nalazi se i u rumunskim slavizmima kao što su doniţa „kabao za muženje" > dojnica.

 

Naročito treba zabilježiti bugarsku metatezu poluglasova pъ, pь, лъ, ль > ъr, ъl (str. 133) iz koje se razvilo i srpskohrv. sonatno r̥. Ova se metateza nalazi i u rumunskim slavizmima: pîlc „puk", pîlnie „entonnoir" isp. srpskohrv. „punje" (sc. vino), vîrf „vrh". Ali valja pribilježiti da sa îr Rumuni reprodukuju i srpskohrv. sonatno r̥ (tip Sîrb) i da ima dosta rumunskih slavizama koji ne pokazuju metateze poluvokala (tip îndrăsni, îndrăsneţ, îndrăsneală „drznuti se" itd.

 

 

100. Na početku § 33 veli naime da se domovina Rumuna može tražiti gdje mu drago. Na str. 61 i 63 opet odlučuje se za to da je „dako-slavisch ist die lexikalische Grundlage des Rumanischen" i da je dačko-slovenski = altbulgarisch.

 

 

140

 

            11. Osim ove djelimične koincidencije sa bugarskim dijalektima treba pribilježiti naročito ovu leksikalno-morfološku. Paučina glasi u bug. pájažina (páe-, pau-, str. 142). Sa bugarskim se oblikom poklapa rum. păĭánjen ili păĭánjin ili, sa gubitkom prvoga n zbog disimilacije, păĭájen, păĭájin. Od ostalih interesantnih rum. oblika, koje bilježi Tiktin 1108, naročito treba istaći paíng u istom značenju. Posljednji rum. oblik kaže nam da je zaista nekada glasilo ime pauka u bugarskom *pajag < *паѧгъ mjesto паѫкъ. Tumačenje koje daje Ml. o sekundarnom k > g dobro je.

 

Isto treba uporediti prelaz h > k u кожокарı-а u vlaško-bugarskim listinama (str. 143) sa rum. slavizmom cojoc.

 

            12. Osobito se nameće pitanje kako se odnosi prijelaz h > f u rumunskim slavizmima prema južnoslovenskim dijalektima u Trnu, Šumenu, u Rodopama, naročito u Maćedoniji (Prilep, Debar, Ohrid, Bitolj, Lerin) (isp. i bug. hvъrl’am = rum. azvîrlì pored imenice sfîrlă. Od iste osnove dolaze i srpskohrv. dijalektičke imenice ȁvrļe, hȁvar, Žumberak, katolici, „komadić drveta što se baca na krušku da se skine voće").

 

            13. Nada sve su interesantne rumunske imitacije slovenskih konstrukcija. Stari slov. apsolutni dativ koji se sačuvao u bug. gerundiju na -štem, -ščem i -kúm (na pr. predéešćem si kraj ógnišče snaa i sfekъrva, isp. kod Ml. str. 286) nalazi se još i danas u aromunskom gerundiju koji se svršuje na -îndalui [101] (dakorum. samo -înd). Ovakvi uticaji mogući su samo u simbiozi.

 

            14. Arumunske slavizme prikazao je Ml. na daleko savršeniji način negoli tri druga elementa, koji su takođe veoma važni za balkanistiku. To su, prvo, veze sa grčkim jezikom, drugo, veze sa arnautskim jezikom i treće — veze sa turskim jezikom. Osim nekoliko prigodnih bilježaka Ml. nije dao zapravo nikakva prikaza iz kojega bi čitalac priručnika mogao na brz i pregledan način crpsti obavještenje o lingvističkoj i kulturnohistoriskoj važnosti ovih elemenata za bugarski jezik

 

            15. Da su grčke pozajmice važne i u glasovnom pogledu vidi se odatle što se a pretvara i kod njih katkad u o kao i kod tuđica iz ostalih jezika, na pr. stómna (mać.) od novogrč. σταμνίον. Ali može dakako i da ostane, na pr. livada < λιβάδιον.

 

Neke konsonantske pojave koje se opažaju u grecizmima interesantne su za balkanistu. Tako vn > mn, koje je obična južnoslovenska asimilacija,

 

 

101. Isp. Bacinschi, ZfrPh XXXVII. str. 611.

 

 

141

 

u emnuh (14. vijek, str. 150) za εὐνοῦχος značajna je zbog toga što dolazi i u sarakačanskom grčkom govoru i u arumunskom: munuh. [102]

 

            16. Još je interesantnije promatrati s kulturnoga gledišta one grecizme koje idu u područje hortikulture. [103]

 

Zna se da se baš baštovanstvom ističu Bugari i da je to njihov ponos.

 

I u ovoj oblasti ima dosta interesantnih pozajmica iz grčkoga, na pr. bъrdokva, iz grč. θρίδαξ, gen. -ακος. Ova riječ pokazuje kao i romanska imena biljki u srpskohrv. prelaz u deklinaciju -y, ьve, i a > o kao i latinske riječi na pr. lactūca > loštika.

 

Ovi grecizmi koji na ovoj teritoriji uđoše u slovenske dijalekte raširiše se odavde i u sjeverne slovenske jezike, na pr. cvekló < novogrčki σεῦκλον. Za ostale slov. oblike isp. Miklošič, Etym. Wörterbuch 329.

 

Dok ova dva grecizma jasno kažu odakle Južni Sloveni crpu znanje o kulturnim biljkama, dotle imamo i grecizama koji nam vele da se i znanje o biljkama za ukras crpe iz Vizantije. To je, najprije, bug. trъndafil = srpskohrvatski trandòvilje, gdje nam fonem nt > nd [104] jasno govori o novogrčkom porijeklu ovoga imena: novogrčki τρ(ι)αντάφυλλον.

 

Kod riječi bosiljak možemo zbog b s pravom sumnjati da je riječ ušla u slov. jezike preko Vizantije. Zacijelo je došla sa zapada preko Dalmacije, jer biljka spada u apotekarsko područje. [105]

 

Da su Grci dali i izraza koji su došli iz ljekarske sredine, i o tome ne može biti sumnje. Riječ stomak raširena je baš na Balkanu.

 

 

102. Isp. moj prikaz Hoegeove studije o Sarakačanima u Гласнику Скопског науч. друштва III, 169.

103. Potanje raspravljam o ovom pitanju u članku De l’horticulture byzantine en pays yougoslaves koji izlazi u Mélanges Lambros (Athènes).

104. Na str. 150 Ml. krivo meće ovu asimilaciju među bugarske pojave. Sasvim je očito da riječi koje imaju nd mjesto nt pokazuju novogrčki pučki izgovor, nt je učeni grčki izgovor, tz. καθαρεύουσα.

 

105. Isp. Rohlfs, Wörterbuch der unteritaliänischen Gräcität s. v. Isp. sada i Barićev članak Босиљак u časopisu Наш језик II, str. 43—47 s kojim se u potpunosti ne slažem. Kako tumačim bosiljak na Balkanu, to će se potanje vidjeti u članku što ga pominjem u bilješci br. 103. Sačuvano b u korab, koliba, konoba (posljednje ne pominje Barić) nema nikakva posla sa balkanskim starincima od kojih su samo Bessi oko Plovdiva sačuvali svoj jezik do dolaska Slovena. O b u koliba, konoba, korab raspravljam na drugom mjestu.

 

 

142

 

Slovenski grecizmi, ako se odnose na kulturne biljke, mogu putovati i dalje k Nijemcima. To se vidi po refleksima od novogrčkoga ἀγκοῦρι > srpskohrv. ȕgorak, njem. Gurke, riječ koja ne dolazi danas u bugarskom jeziku gdje se veli krastavica kao i u srpskohrv. (odatle rum. castravete).

 

Poznavanje ovih kulturnih biljaka šire među balkanskim Slovenima ne simbioza sa Grcima, nego manastiri. Zato je i riječ mađir „kuhar” grčkoga porijekla. Značila je najprije „manastirski kuhar", onda „kuhar uopče“.

 

I za širenje romanskih naziva kulturnih biljki među južnim Slovenima uzeo sam benediktinske manastire jadranske obale kao posrednike. [106] Vidi se na obje strane paralelizam.

 

Više puta šire grecizme za biljke na Balkanu i Turci, kao karanfil < καρυόφυλλον.

 

Tačnije promatranje slov. leksikona u bugarskom jeziku uči da su katkad u pitanju slov. riječi koje se vratiše natrag iz grčkoga jezika, dakle o onome što Nijemci zovu Rückentlehnungen.

 

Tako bug. vъrkolak o kojoj Ml. govori na str. 210. Bugarski oblik nije nastao, kako on uči, disimilacijom iz vlъkodlak, nego je jednostavno natrag pozajmljeno novogr. βρουκόλακας gdje su Grci napustili tešku slovensku konsonantsku grupu dl, uprostivši je u l. Prelaz l > r pred konsonantom razumljiv je samo u novogrčkom jeziku.

 

Sufiks u riječi belúda „bijela krava ili ovca" (str. 200) je zacijelo novogrčki deminutivni sufiks -ούδα kao u κουπελούδα „djevojka" itd., a nije stari sufiks -udъ̣, kako Mladenov krivo uči. [107]

 

Proučavanje grčkih slavizama takođe je vrlo važno, na pr. Hlerin, danas obično bez h (isp. str. 143) > novogrč. Florina pokazuje slov. padež i promjenu nenaglašenoga e > o kao ζουλιάρις (Pernot, o. c., str. 39 § 2).

 

            17. Arnautski elemenat u bug. jeziku nije Ml. uopće uzeo u razmatranje, ni koliko je poznat do danas. Riječi arnautskoga porijekla búza „lice" nikako ne spominje.

 

Dijalekti pokazuju i više takvih pozajmica iz arnautskoga. Maćedonska riječ karpa koja dolazi u Debru kao opće ime i

 

 

106. Isp. moj članak Zum Balkan-Latein III, u ZfrPh L, str. 485.

107. Najinteresantnije lingvističke pojave iz grčko-slovenske simbioze daje Ml. samo usput, tako o tome, da je u maćedonskim dijalektima pozajmljen grčki veznik óti, zatim da adverb mjesta ποῦ = gdje može prema grčkom da zamijeni relativnu zamjenicu.

 

 

143

 

kao toponomastikum sve do Kajmakčalana zacijelo je identična sa arn. karpë „stijena" [108]. Kako ne pokazuje likvidne metateze mora da je mlađa pozajmica upravo kao i ime rijeke Vardar.

 

I ovdje ima interesantnih „Rückentlehnungen". Tako je ugíč (općenita u Maćedoniji) iz am. ogič. [109] O toj riječi govori Ml. na str. 67.

 

Za riječ kópile krivo uči na str. 73 da je pozajmica iz rumunskoga. To mišljenje ne potvrđuje najprije akcenat. Kad riječ znači „dijete, djevojčica", onda je naglasak u rum. na i: copíl, copílă. Toga naglaska ne poznaju južnoslovenski dijalekti. Kad znači u rumunskom „nezakonito dijete, bastard", onda i u rumunskom kao i u bugarskom i srpskohrvatskom stoji akcenat na o : cópil = kȍpile. Ova se riječ nalazi i u arnautskom jeziku i u ovom se jeziku dâ dobro protumačiti, kako je pokazao Jokl. [110] Ali kad bi ona bila stara arnautska pozajmici iz arnautsko-rumunske simbioze iz rimskoga doba, morala bi rumunska riječ pokazivati l > r upravo kao i mazăre = arn. modułe itd. Akcenatska razlika, jednom ó, drugi put i, može se takođe dobro protumačiti iz arnautskoga. Riječ prema tome, pozajmica je ne iz rumunskoga, nego iz arnautskoga govora. Prema tome treba uzeti da je kȍpile došla u rumunski i bugarski jezik u isto doba, možda u vrijeme drugoga vlaško-bugarskoga carstva.

 

            18. Isto tako oskudna je informacija koju daje Ml. o velikom turskom elementu u bugarskom jeziku.

 

Najinteresantnija pojava iz ove oblasti je ona u § 108, gdje se govori o t. zv. razvitku određenih i neodređenih oblika u bugarskom jeziku, za koje je pokojni Conjev u svojoj rektorskoj besjedi 1910, po mojem mišljenju ispravno, pokazao put odakle su nastali. Pletoh, -eh su određeni oblici gledanja upravo kao i turski geldim, dok su složeni oblici pletěl sъm ili plel sъm neodređeni oblici udaljene prošlosti, upravo kao turski gelmiš im.

 

Što Ml. navodi protiv Conjevljeva tumačenja, ne stoji. Njegovo je umovanje kao uvijek maglovito.

 

Kako je Sandfeld dokazao da napuštanje infinitiva potječe iz grčkoga, mora se uzeti da sintaktički način izražavanja infinitiva u bug.

 

 

108. Isp. o tome moje Студије из маћедонске топономастике u Гласнику Скоп. науч. друштва XII.

109. Isp. moj članak u Arhivu za arh. starinu itd. II, 134 sl.

110. Isp. Arhiv za arh. starinu itd. I, 219 sl.

 

 

144

 

ne stoji u vezi s ovom pojavom „bestimmte und unbestimmte Verbalformen", o kojima govori Ml. u 108. Maćedonski složeni perfekat pomoću pomoćnoga glagola imati (tip imaš li viđeno krava -ta, -na) jasno dokazuje kako strani govor može djelovati u ovoj oblasti. Za imaš li viđeno zacijelo ne će Ml. tvrditi da je autonomna bugarska pojava. Veze ove konstrukcije sa grčkom, arnautskom i rumunskom očigledne su.

 

Da je turski jezik djelovao i na gramatičku strukturu balkanskih slovenskih jezika i o tom ne može biti nikakve sumnje. Samo nemamo o tome još studija. Dosada smo dobili samo leksikologičkih studija iz oblasti tursko-slovenskih veza.

 

Kao najjasniji primjer turskoga uticaja na strukturu južnoslovenskih dijalekata navodim razvitak t. zv. adjektiva bez mocije i deklinacije kao što su zor-momak „lijep, stasit momak" (u Bosni općenito), srpskohrv. nadžak-baba „naprasita baba". Sa gledišta slovenskoga ovo mogu biti doduše i kompozita, ali odgovaraju potpuno turskoj jukstapoziciji adjektiva sa imenicom bez razlikovanja roda. Takvih primjera ima zacijelo dosta i u bugarskom, isp. girdžik sed’anka (str. 276).

 

Mjesto da je dao pregled turskoga elementa u bugarskom jeziku prema dosadašnjem znanju, Ml. nas pȉta svojom učenošću, nedokazanim teorijama i supozicijama na str. 17 gdje u „protobulgarizme" računa i one staro-turske riječi koje se nalaze u svim slovenskim jezicima.

 

Za sufiks -čii u kъnjigъčii itd. drži da je protobugarski i ne uzima u razmatranje da je taj sufiks bio živ na pr. u češkom, srpskohrv. jeziku itd. i da se dâ vrlo lako protumačiti kao konglutinat od dva slovenska sufiksa [111] koji jednako služe za izvođenje nomina agentis od glagola ili inače. To su -ač, -ьc (tipovi krojač, kovač i na. pr. krovȁc „pokrivač krovova" Žumberak) i -ii (tip sǫdii = sǫdьcь).

 

Mjesto ovakih teorija nas bi više zanimali uputi kako se turcizmi upotrebljavaju kao adverbijalne dopune, kao na pr. zorlan „silom" (od zorlanmyš „prisiljen") u primjeru koji daje Ml. na str. 268 zórlan zemaš na čoveka, ama zókan ne mož mu da. Ili kako se njima prave asonancije: Ako sъm Pomak, nesъm ahmak (= budala).

 

Nada sve bi bio na mjestu jedan pregled turcizama prema kulturnim sferama i objašnjenje o najvažnijim promjenama fonetskim i akcenatskim što su ih turcizmi doživjeli u bugarskom jeziku.

 

 

111. lsp. moje Studije iz srpskohrvatskoga vokabulara, Rad 222, str. 132 sl.

 

 

145

 

 

 Dodatak.

 

U ovoj se studiji upotrebljavaju ove kratice:

 

1. AfslPh = Archiv für slavische Philologie (Berlin),

2. ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb, Jugosl. ak. znanosti i umjetnosti),

3. ČSJKZ = Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino (Ljubljana),

4. REW³ = Meyer-Lübke, Romanisches etymologisches Wörterbuch, 3 izd. (Heidelberg),

5. RES = Revue des Études slaves (Paris),

6. ZfrPh = Zeitschrift für romanische Philologie (Halle),

7. ZfslPh = Zeitschrift für slavische Philologie (Berlin),

8. ZONF = Zeitschrift für Ortsnamenforschung (München).

 

 

Ad bilj. 33. Da prosti rumunski narod naziva Bugare samo sârbul i şchĭaŭ i da je današnji rumunski naziv bulgar literarnog skorašnjeg porijekla za to zna i B. Conjev, [112] Езикови взаимности itd. 127. Njegov rum. plural şchiai je pogrešan. Mora biti şchei. Nije tačno ni njegovo tvrđenje da rum. şchĭaŭ može da potječe od arnautskoga shkā, pl. shqē (Godin, Deutsch-Albanisches Wörterbuch, str. 323). Oba se oblika osnivaju na balkansko-latinskom sclavus. Imaju isto vrelo. Nezavisni su jedan od drugoga ine stoje u odnosu pozajmljenih riječi. Ako Conjev kaže za rum. naziv sârbul za Bugarina ovo: „ sârbul произлиза от времето, когато не се правила разлика между книжовен сърбин и българин“, onda je to sasvim tačno. Conjev, dakle, sudeći prema ovoj rečenici, i sam drži da je današnje oštro razlikovanje сърбин и българин literarnoga porijekla i da nije usađeno u narodu. Tačno. Ali se Conjev nije zapitao odakle dolaze Dakorumuni (tj. Rumuni koji stanuju sjeverno od Dunava od 12. vijeka) do toga da imaju za Bugare pored najstarijega naziva sg. şchiaŭ, pl. schei još i plemenski naziv sârbul? Ako se prihvati naše mišljenje da je najstarija rumunsko-arnautsko-slovenska simbioza nastala na teritoriji Justinianove prefekture, u Maćedoniji, onda je ovo rumunsko dvostruko nazivanje Bugara sasvim jasno. Najstariji je naziv za njih kao i za Slovene uopće Schiau i to zbog toga što ovaj naziv poznaju i Arnauti. Naziv sârbul koji Arnauti ne poznaju kasniji je.

 

Ad pogl. I § 2. Za pitanje najstarijega izgovora ѣ na srpskohrv. teritoriji od važnosti je i riječ kràliješ, gen. -éša, ikavski kràlīš, -íša „krunica, brojanica, rosarium, Rosenkranz” ARj V, 449. Od ove je riječi stvoren u hrv. škol. jeziku naziv králježnjaci „Wirbeltiere“. Etimologija koja se daje κύριε ἑλέησον vrlo je vjerovatna, isp. Berneker, str. 502 s. v. kerъlěšь. Ovdje opažamo a za -ιε έ- upravo kao i u praskva < pěrsica. Osim toga, grčka je riječ adaptirana na slovensku likvidnu metatezu upravo kao i Spaletum > Splět ili kràčūn „mandal, zasovnica gvozdena i drvena” (ARj V, 429), na Rabu kračȗn, -ūnȁ, kojoj riječi odgovara u veljotskom govoru carassaun „catenaccio" (Bartoli, Das Altdalmatische II, 193) nepoznata postanja. Obje riječi postaju jasne ako se dovedu u vezu sa južno-italijanskim glagolom skarassé (Basilicata) „eine Tur so schliessen dass nur eine Spalte bleibt”, koji dolazi od grč. καράσσω Rohlfs, Etymol. Wörterbuch der unteritalienischen Gräzität, № 2407, REW³ 1862. Naše kračun, velj. carassaun augmentativna je lat. izvedenica od gr. χαράκιον „kolac, Einschnitt, Kerbe”, pomoću lat sufiksa -ōne. Zamjena k za χ nalazi se u Krševan < χρυσύγονος.

 

 

112. Ovako se i sam pokojnik latinicom potpisivao za Б. Цоневъ. Posljednji njegov potpis latinicom koji imam datira od 24. V 1922.

 

 

146

 

Ad pogl. II i pogl. I, § 20 ako se prihvati naše mišljenje o glasovnoj vrijednosti ě (jat) i y (jery), naime: da su to diftonzi kojih se elementi ne dadu izbliže tačno odrediti, i to 1. ea sa raznim vrijednostima od e i a za jat, i 2. ui ili iu sa raznim vrijednostima od i i u za jery, onda ćirilske grafije ѣ i ы ili ъи postaju odjednom posve jasne. U ѣ raspoznaje se meki poluglas ь preko kojega je postavljen ı = i. Očito je da je inteligentni stvaralac ćirilice htio na ovaj način da izrazi diftongičku vrijednost jata. U ы ili ъи jasno se opaža tvrdi poluglas ъ kojemu je pridodat ı ili и da bi se znak za jery mogao tačno razlikovati od znaka za jat.

 

Zagreb. 

P. Skok